Raif Dizdarević: Velika prevara

Nenad Pejić
Raif Dizdarević

Raif Dizdarević

Raif Dizdarević, penzioner, bivši ministar spoljnih poslova i bivši član i predsjednik Predsjedništva bivše Jugoslavije: "Istorija će dati ocjenu u kojoj mjeri je raspad Jugoslavije počeo upravo događajima na Kosovu, i oko Kosova, zbog toga što su se tamo odigrali prvi veliki unutarnji potresi u zemlji i što su se mnoge različite i sukobljene političke tendencije i kontraverznog odnosa spram Jugoslavije u tim godinama splele oko Kosova. Stanje u toj pokrajini je korišćeno da se raspaljuje velikosrpski nacionalizam i njegove pretenzije, a stanjem na Kosovu su se koristili, i to obilato, i svi drugi nacionalizmi u Jugoslaviji"

I dio [ 32:24 min ] II dio [ 32:25 min ]

RSE: Kosovska kriza, gospodine Dizdareviću, sasvim sigurno, ne traje od ove godine, niti je kratkog vijeka.
Dizdarević: Kosovska kriza je dugo trajala, niti je prema tome počinjala, niti se završavala u toj godini u kojoj sam predsjedavao u Predsjedništvu Jugoslavije. Tinjale su, takođe dugo, posljedice nekih događaja na Kosovu, kao i grešaka počinjenih u prošlosti prema Kosovu i na Kosovu. Događaji koji su potresli ovu pokrajinu, a samim tim i zemlju, i koji su ostavili trajne posljedice bile su demonstracije u novembru 1960., a neuporedivo više i teže posljedice su imali oni događaji u martu 1981. godine. To su bile velike demonstracije sa ljudskim žrtvama i ti događaji su ostavili duboke i trajne negativne posljedice na političko stanje, posebno na nacionalne odnose na Kosovu. Politika i praksa kasnijih godina prema Kosovu i na Kosovu nije prevazilazila te posljedice. Prije bi se moglo reći obratno - ona ih je produbljavala. Duboko sam uvjeren da će istorija dati ocjenu u kojoj mjeri je raspad Jugoslavije počeo upravo događajima na Kosovu, i oko Kosova, zbog toga što su se tamo odigrali prvi veliki unutarnji potresi u zemlji i što su se mnoge različite i sukobljene političke tendencije i kontraverznog odnosa spram Jugoslavije u tim godinama splele oko Kosova. Stanje u toj pokrajini je korišćeno da se raspaljuje velikosrpski nacionalizam i njegove pretenzije, a stanjem na Kosovu su se koristili, i to obilato, i svi drugi nacionalizmi u Jugoslaviji.
RSE: Pogotovo velikosrpski.
Dizdarević: Pogotovo, rekao sam, velikosrpski.
RSE: Gospodine Dizdareviću, poslije Drugog svjetskog rata Albanci su stekli ravnopravnost, ali je još dugo vremena trebalo da proteče da ona bude i stvarna.
Dizdarević: Nesumnjivo je da je oslobođenje Jugoslavije, i ubrzo poslije oslobođenja uspostavljanje autonomije na Kosovu, pa samim time i ravnopravnosti Albanaca u Jugoslaviji, bilo veliko istorijsko dostignuće. Međutim, više godina poslije rata Albanac nije mogao biti na čelu Saveza komunista Pokrajine, što je tada bila najvažnija funkcija. Da se i ne govori o istaknutim funkcijama u Srbiji i Federaciji. Sporo su obrazovani i afirmisani albanski kadrovi, favorizovani su kadrovi srpske i crnogorske nacionalnosti, njihov broj je bio nesrazmjerno veći od učešća Srba i Crnogoraca u ukupnom broju stanovnika na Kosovu. Dugo se interno povlačila izvjesna rezervisanost i nepovjerenje prema albanskim kadrovima. To se, prije svega, ispoljavalo iz Srbije, ali ne samo iz Srbije.
RSE: Kada su se stvari počele mijenjati?
Dizdarević: Napredak je posebno zabilježen 1963. godine kada je napravljen krupan korak u ustavnom uređenju zemlje i to donošenjem novog ustava, jer su tada pokrajine u Jugoslaviji, to znači Vojvodina i Kosovo, dobile daleko veća ustavna prava i ustavne garancije svoje autonomnosti. Do snažnog i punog zaokreta, međutim, došlo je poslije takozvanog Brionskog četvrtog plenuma Saveza komunista Jugoslavije, 1966. godine. Tada je izvršen obračun sa centralističkim i antireformskim snagama i deformacijama u organima bezbjednosti. Jedan od trojice najistaknutijih rukovodilaca Jugoslavije, Aleksandar Ranković, za koga se smatralo da personifikuje konzervativne i antireformske tendencije i oko čijeg su se imena, nezavisno od njegove volje, kasnije okupljale konzervativne i nacionalističke struje, je tom prilikom smijenjen. Tada su osuđene i pojave nepovjerenja i nezakoniti postupci prema pripadnicima albanske nacionalnosti. Posebno, osuđeno je sve ono što su prema Albancima činili organi kosovske bezbjednosti, u kojima su, da ponovim, dominirali kadrovi srpske i crnogorske nacionalnosti. U tim organima su, sa promjenama koje su uslijedile poslije Brionskog plenuma, došle i promjene u nacionalnom sastavu organa bezbjednosti. Od tada su albanskim kadrovima bila širom otvorena vrata na Kosovu. Dominirali su u svim organima Pokrajine, imajući u vidu činjenicu da je tada albansko stanovništvo na Kosovu predstavljalo skoro 80 posto ukupne tamošnje populacije. Bili su, neuporedivo više nego do tada, zastupljeni u organima Federacije, ali mnogo skromnije i sa mnogo manje faktičkog uticaja u organima Srbije. Moram da kažem da su od tada, sve najvažnije funkcije Jugoslavije bile dostupne albanskim kadrovima.
RSE: Vi u svojoj knjizi, koja nosi naziv "Od smrti Tita do smrti Jugoslavije" i koja će uskoro izaći iz štampe, u izdanju izdavačkih preduzeća "Longo Editore Ravena" iz Bolonje i "OKO" iz Sarajeva, koje je odgovorno za područje bivše Jugoslavije, taj period položaja Albanaca na Kosovu zovete "renesansom". Ali, ipak, to nije bilo tako lako prihvaćeno u srpskom rukovodstvu.
Dizdarević: Promjene o kojima govorim, koje su se odigrale 1966. godine i otvorile jedan proces mijenjanja odnosa, nisu bile prihvaćene od jednog dijela kadrova srpske i crnogorske nacionalnosti na Kosovu. Počeo je čak i odlazak tih kadrova u Srbiju. Promjene su teško prihvatane i šire, među kosovskim Srbima i Crnogorcima. Javljalo se strahovanje da Srbi i Crnogorci na Kosovu bivaju potiskivani. Takva shvatanja su kod mnogih oživljavala klice nacionalizma. Neprekidno je podgrijavano takvo raspoloženje od strane nacionalističkih krugova u Srbiji, a konzervativno-birokratske i nacionalističke snage u Srbiji nikada se nisu pomirile sa politikom pune ravnopravnosti Albanaca i sa jačanjem uloge pokrajina u Federaciji.
RSE: Vjerovatno možemo naći greške i kod kosovskog rukovodstva albanske nacionalnosti. Koje su bile njihove greške?
Dizdarević: Oni su, nažalost, počeli da čine greške koje su veoma slične greškama činjenim prema njima. Počeli su, recimo, da ignorišu granice između nacionalne afirmacije i razvijanja nacionalne samosvijesti, s jedne, i onoga što bi moglo da se deformiše u nacionalistička osjećanja, sa druge strane. U praksi, počela je da se iskazuje neosjetljivost prema položaju Srba, Crnogoraca, Turaka, Muslimana i drugog nealbanskog stanovništva na Kosovu. čak je u jednom periodu postojala i pojava albanizacije pripadnika nekih nealbanskih nacionalnosti. Naprimjer, bila je izrazita tendencija albanizacije Turaka kojih nije bilo malo na Kosovu, jer postojala je jedna brojna turska nacionalna manjina. Sve ovo, naravno, uz veoma kompleksna osjećanja u nacionalnoj svijesti i s teškom prošlošću Albanaca. A ostaci toga kako su Albanci tretirani, koliko su bili obespravljeni u prošlosti, i svijest o tome su bili veoma jaki i žilavi. Sve je to bila zahvalna hrana i jednom i drugom nacionalizmu, pa dakle i albanskom nacionalizmu.
RSE: Kada se sad stvari malo pogledaju unazad, iz odgovara koje ste vi dali na mojih prvih nekoliko pitanja, ispada da su sudari dva rukovodstva, dakle rukovodstva Republike Srbije i albanskog rukovodstva na Kosovu bili vrlo, vrlo česti.
Dizdarević: Da, oni su u dugom nizu godina bili odnosi, rekao bih, sukobljenih interesa i sudaranja različitih gledišta. Bili su to odnosi uzajamnog nepovjerenja, pa i podozrenja. Više su se trošile, sa obje strane naravno, energije na te i takve sudare, više se svako bavio sumnjama u namjere onog drugog, nego onim što je zajedničko i što bi se zajedničkim naporima moglo učiniti i onda uzroci tih nepovjerenja, uzroci tih sudara i uzroci sukobljavanja tih interesa, otklanjati. U dijelovima rukovodstva Srbije bila je stalno prisutna i izražena tendencija unitarističkog i centralističkog regulisanja odnosa unutar Srbije. Time je, ustvari, autonomija pokrajina, u tom dijelu srpskog rukovodstva i krugova u Srbiji, shvatana više formalno nego faktički. Takvim shvatanjem pokrajine su se pokušale svoditi na neke administrativne okruge. Bila su takođe prisutna i protivljenja da se autonomije izraze konceptom u odnosima u Federaciji, da su autonomije konstitutivni faktor Federacije, što znači da autonomije učestvuju u radu i odlučivanju svih organa Federacije. U pokrajinama je, sa druge strane, stalno bilo prisutno jedno ekstremno shvatanje autonomije, jedna težnja da se ta autonomija izražava direktno i samo u Federaciji, a što je moguće manje u republici.
RSE: Ispada da je faktički u tih posljednjih pedeset godina postojao samo jedan period razumijevanja između rukovodstva Albanaca na Kosovu i rukovodstva Srbije - to je period poslije četvrtog plenuma, odnosno par godina nakon što je smijenjen Ranković.
Titova istorijska greška
Dizdarević: To je tačno. Kada se gleda čitav period, različito su se ispoljavale te razlike i različito su se ispoljavali ti sudari. Nekad intenzivnije, a nekad manje intenzivno, ali je trajno postojalo ono što sam maločas rekao. Može se sa punom sigurnošću reći da je rukovodstvo Srbije neposredno poslije četvrtog plenuma, na čijem je čelu u početku bio Dobrivoje Radosavljević, a u periodu 1968. i 1972. Marko Nikezić kao predsjednik Centralnog komiteta i Latinka Perović kao sekretar Centralnog komiteta, sa jednim potpuno novim i, rekao bih, izrazito progresivno orijentiranim sekreterijatom i većinskim sastavom Centralnog komiteta, bilo istinski demokratski orijentisano. željelo se povesti Srbiju putem viših civilizacijskih dometa, izvesti je iz zarobljenosti nacionalističke tradicije "opanka", da tako kažem, izvesti je iz zarobljenosti nekakvog palanačkog shvatanja odnosa i razvoja u zemlji i izvesti je iz tradicionalnog, radikalističkog, pašićevskog politikanstva. To je bilo jedino rukovodstvo koje je bilo jedinstveno u principijelnoj borbi protiv velikosrpskog nacionalizma. Imalo je principijelan i ničim opterećen stav prema međunacionalnim odnosima u Srbiji i u Jugoslaviji, bilo je angažovano da se odnosi sa pokrajinama regulišu uz puno postovanje njihove autonomije. Upravo na tom pitanju došlo je do sukoba sa suprotstavljenim birokratsko-centralističkim i velikosrpskim tendencijama, dakle do sukoba unutar tog, ili da kažem, unutar šireg političkog establišmenta u Srbiji. Prilikom rasprave o amandmanima na Ustav Jugoslavije 1971. godine, ponovo su na površinu izašle te razlike oko položaja pokrajina. To se, uostalom, redovno dešavalo kad god je dolazilo do promjene ustava i do rasprave o odnosima republika i o položaju pokrajina. Marko Nikezić, Latinka Perović, Predrag Ajtić i kompletan sekreterijat Centralnog komiteta SK Srbije, zalagali su se za regulisanje položaja pokrajina kao konstitutivnih faktora i direktno zastupljenih u organima Federacije i uz puno poštovanje njihove autonomije u Srbiji. Nasuprot tome, djelovala je jedna snažna struja, koju je predvodio tadašnji predsjednik republičkog parlamenta, Dragoslav Draža Marković. Ona je nastojala da ograniči konstitutivni status pokrajina u Federaciji, i nudila rješenje kojim bi odnosi unutar Srbije, unutar republike, bili što je moguće više centralistički. Sukob je bio gotovo javan. Nadvladao je, kada je riječ o amandmanima na Ustav Jugoslavije, stav rukovodstva Saveza komunista Srbije. Konzervativne i velikosrpske snage, međutim, nisu to nikada oprostile Marku Nikeziću, Latinki Perović i čitavom rukovodstvu koje je vodilo politiku kakvu sam maločas pomenuo. Tim prije, što je ustvari to bio i dio jednog šireg sukoba između, na jednoj strani, odlučne orijentacije za demokratizaciju odnosa u zemlji, a sa druge strane, konzervativne i tradicionalističke tendencije koja je zakivala stanje na onome na čemu je ono bilo i pokušavala da ga vraća nazad. Tada je krenula akcija za obaranje tog rukovodstva. U tome su se udružile i birokratske i nacionalističke snage u Srbiji i svi oni koju su smatrali svoj položaj ugroženim takvom politikom kakvu je vodilo rukovodstvo Marka Nikezića. U igri su bila svakakva sredstva, od intriga i podmetanja laži Marku Nikeziću i Latinki Perović, do stalnog prezentiranja predsjedniku Titu lažnih informacija protiv njih. Ta politika je, nažalost, likvidirana, likvidirano je to rukovodstvo 1972. godine, i to je imalo dalekosežne i negativne posljedice po razvoj i odnose u Jugoslaviji. Po mom uvjerenju, bila je to istorijska greška onih koji su to mogli da spriječe - nažalost, i predsjednika Tita i Edvarda Kardelja i drugih tadašnjih vodećih ličnosti iz kruga Titovih najbližih saradnika.
RSE: Vi u svojoj knjizi, u jednoj fusnoti, čak spominjete primjer da je Tito predlagao Nikeziću da smijeni Markovića, što je ovaj odbio.
Dizdarević: Kada je došlo do sudara oko amandmana na ustav 1971. godine, sudara koji je već postao javan, nosilac konzervativne tendencije i akcije u Srbiji i kasnije akcije za obaranje Marka Nikezića i Latinke Perović je bio Draža Marković. Samo godinu i po dana prije, zbog njegovog angažovanja protiv ustavnih promjena, odnosno za jednu tendenciju koja zagovara centralizam u Srbiji, a umanjuje autonomnost i konstituivnost autonomija unutar Federacije, Tito je u ragovoru sa Markom Nikezićem tražio da se Draža smijeni. Marko Nikezić to nije prihvatio. On je smatrao da razlike treba da ostanu na terenu političke konfrontacije i političke bitke za ono što je najispravnije. Draža je vratio sasvim drugačije.
RSE: Zanimljivo je, takođe, da protiv politike Marka Nikezića i Latinke Perović nisu samo bili Draža Marković i drugi srpski kadrovi koji su bili na ovoj drugoj strani, nego i rukovodstvo sa Kosova, Albanci sa Kosova.
Dizdarević: Nažalost, i to se dogodilo. Moram da kažem da je rukovodstvo, na čelu sa Markom Nikezićem, istrajavalo na politici i praksi poštivanja autonomije. Sa druge strane, iz kosovskog rukovodstva, iz albanskog dijela kosovskog rukovodstva, bila je stalna tendencija da se, ili stalno zagovaranje prakse neke totalne autonomije, da se bude što manje sa Srbijom i što dalje od Srbije.
RSE: Koji su oni interes našli da budu protiv Marka Nikezića i Latinke Perović?
Dizdarević: Kada je došlo do obračuna sa Markom Nikezićem i Latinkom Perović, odnosno sa tom politikom u Srbiji, moram da kažem da su se albanski rukovodioci tada pridružili onima koji su bili za obaranje tog rukovodstva. Na jednom sastanku koji je vodio i kojem je predsjedavao Tito, bili su najistaknutiji albanski kadrovi, Fadilj Hodža i Veli Deva. Oni su uzeli učešća u likvidaciji jedne politike koja se dosljedno, usuđujem se reći, ponekad bolje i sa mnogo više širine od njih samih, od samih albanskih kadrova, koja se angažovala za autonomiju Kosova i za punu ravnopravnost albanskog naroda. Pitali ste zašto je tako bilo. Mislim, da je suština u različitim shvatanjima sistema u Jugoslaviji. Oni su više bili, po nekim shvatanjima, bliže nekoj konzervativnoj struji, nego ovoj demokratskoj koju su predvodili i personificirali Nikezić i Perović.

Evolucija rađa Miloševića

RSE: Tako se faktički događa da je, na neki način, smjena Latinke Perović i Marka Nikezića, omogućila dolazak na vlast Slobodana Miloševića?
Dizdarević: U godinama što su dolazile poslije obaranja tog rukovodstva Srbije nastavilo se sa povremenim oscilacijama i, rekao bih, negativno evoluiralo stanje u kojem su malo po malo osvajale društvenu scenu, unitarističke i velikosrpski nastrojene, ili potpuno velikosrpski orijentisane snage u Srbiji. Naravno, to je bio jedan proces koji je dugo trajao i u kojem su potiskivani svi oni koji su težili punoj demokratizaciji i ostvarivanju pune političke ravnopravnosti unutar Srbije i unutar Jugoslavije. Ta negativna evolucija je, ustvari, završena dolaskom Slobodana Miloševića na čelo, prvo Saveza komunista Srbije, na famoznoj Osmoj sjednici Centralnog komiteta Srbije u septembru 1987. godine, a onda pretvaranjem te funkcije u jednu vladarsku funkciju u Srbiji. Faktički je prihvaćen nacionalistički memorandum Srpske Akademije nauka i umjetnosti kao politika Srbije. Političkom likvidacijom svih u širem rukovodstvu Srbije koji nisu prihvatali tu politiku, nametnutu na Osmoj sjednici definitivno i za dugo vrijeme u Srbiji je zavladala nedemokratska praksa i velikosrpska politika i jačalo je sve ono što je najzaostalije i najprimitivnije, sa katastrofalnim posljedicama razbijanja Jugoslavije, agresijom i zločinima. Moram da kažem, to je bila otvorena antialbanska politika, raspaljivala je mržnju i izazivala neprekidne napetosti na Kosovu i stalno palila fitilje kasnijih požara koji su se odigrali na Kosovu. Dogodilo se upravo ono na šta je, kao opasnost, ukazivala ne jednom, ali to treba pomenuti, Latinka Perović na plenumu Centralnog komiteta srpskih komunista, još daleke 1972. godine, dva - tri mjeseca prije nego što će biti smijenjena. Ona je tada rekla: "Srbija koja bi bila konzervativna i nacionalistički orijentisana iznutra, brzo bi postavila pitanje svoje posebne uloge u tome i prava u Jugoslaviji." To se doista i obistinilo.
RSE: Hipotetički, da je politika rukovodstva Marka Nikezića i Latinke Perović ostala na vlasti u Srbiji, da je nastavljen proces demokratizacije, da nisu bili smijenjeni od strane Tita, da li bismo mogli reći da sa jednim takvim razvojem događaja, razvojem demokracije, Milošević se faktički ne bi mogao niti pojaviti niti opstati?
Dizdarević: Ja sam uvjeren, da je ostala ta politika koju su personificirali Marko Nikezić i Latinka Perović i krug, ne mali, istomišljenika i najbližih saradnika, da bi čitav razvoj išao drugačijim, jednim pozitivnim putem u Srbiji, a onda i sa velikim uticajem Srbije na klimu i razvoj u čitavoj zemlji. Međutim, kao što sam rekao, poslije tog obračuna stvari su krenule u suprotnom smjeru.
RSE: Nikezić i Perović su, ustvari, sačekali na funkcijama demonstracije 1968. godine, prve ozbiljne demonstracije Albanaca na Kosovu.
Dizdarević: Da, upravo je to bio period, neposredno poslije dolaska na čelo Saveza komunista Srbije Marka Nikezića i Latinke Perović. 27. novembra 1968. godine, dan uoči dana državnosti, praznika susjedne Albanije, vi znate da su 1968. bile studentske demonstracije u čitavoj zemlji, i sami ste u njima učestvovali, koliko se sjećam……
RSE: Jesam, dobro se sjećate.
Dizdarević: Ali, za razliku od onih demonstracija koje su se odigrale u Beogradu, Sarajevu i drugim gradovima, i koje su bile politički i socijalni protest u mnogo čemu shvatljiv, prištinske demonstracije studenata su bile jednonacionalne i nacionalističke. Nisu bile samo studentske, ušešće je bilo i malo šire. Bile su izrazito agresivne i rušilačke. Studenti koji su demonstrirali u Prištini razbijali su izloge, prevrtali automobile, pjevali nacionalističke pjesme, izvikivale su se parole da NOB nije donijela slobodu Albancima, uzvikivalo se: "Kosovo Republika", tražilo samoopredjeljenje Albanaca i klicalo: "Živio Enver Hodža", "Živjela Albanija." Došlo je do sukoba sa policijom, a istog dana su se dogodile demonstracije ne samo u Prištini nego i u nekim drugim gradovima na Kosovu. Kosovsko rukovodstvo je tada ocijenilo, na njegovom čelu je bio Veli Deva, koji je i izrekao ocjenu da nema sumnje da demonstracije imaju neprijateljski karakter i da će pokrajinski komitet djelovati u skladu sa tom ocjenom, da je riječ o demonstracijama organizovanim od strane neprijatelja. U ocjeni demonstracija i nastojanju da one ne posluže kao povod raspaljivanju velikosrpskog odnosa prema Albancima i izazivanju revanšizma, i otvaranju prostora revanšizmu, ključnu ulogu je odigralo tadašnje rukovodstvo Saveza komunista Srbije, na čelu sa Nikezićem. Ono to nije dozvolilo i ono je dalo jednu vrlo trezvenu, sa jednom istorijskom genezom, ocjenu kako je bilo moguće da do takvih demonstracija dođe. Osnovni stav srpskog rukovodstva je bio da se ne smije dozvoliti nikakav revanšizam i nikakvo stvaranje nepovjerenja prema albanskoj narodnosti u cijelini, i prema albanskim kadrovima takođe.
RSE: Nakon 1968. imamo demonstracije 1981. godine, koje su po ocjenama koje iznosite rušilačke.
Dizdarević: Da. U martu i početkom aprila, događaju se jednonacionalne demonstracije Albanaca na Kosovu. Bunt je počeo u Prištini i imao je rušilački karakter. Demonstranti su upotrijebili čak i oružje. Uslijedile su potom demonstracije i na drugim mjestima na Kosovu, u Prizrenu, Uroševcu i tako dalje, da bi dostigle kulminaciju ponovo u Prištini, 2. i 3. aprila. U Prištini su demonstracije bile najagresivnije i najrazornije i tu je došlo do oružanog sukoba između demonstranata i policije. Živote je izgubilo osam demonstranata, jedan policajac, bilo je pedeset pet ranjenih demonstranata i nekoliko policajaca, na obje strane je bilo mnogo povrijeđenih. Učešće na demonstracijama je zaista bilo masovno, učestvovali su i studenti i đaci, solidarnost je bila masovno iskazivana u preduzećima, sa demonstrantima su se solidarisali čitavi kolektivi, a takođe i jedan dio inteligencije. Koliki je bio stepen agresivnosti tih demonstracija, uz ovo što sam rekao, uz pogibiju, uz veliku tragediju jer su pale ljudske žrtve, pokazuje i činjenica da se u tadašnjem rukovodstvu Službe državne bezbjednosti u Federaciji, strahovalo da taj bunt može da se pretvori u ustanak. Demonstracije su imale izrazito nacionalistički karakter, osnovna parola je bila "Kosovo republika" i pri tome se pozivalo na ujedinjenje svih albanskih krajeva, što je težnja stvaranja velike Albanije, nošene su slike Envera Hodže, njemu se klicalo i veličao se u parolama najstaljinističkiji režim za koga se zna, Enverov režim u Albaniji. Bilo je očito da su demonstracije bile organizovane od strane ilegalnih nacionalističkih organizacija, a kasnije su neke od tih organizacija i neke kolovođe tih demonstracija otkriveni. Međutim, one nisu zaustavljane političkim sredstvima nego silom, upotrebom policije i demonstracijom vojske. Državni vrh je tada u Prištini i Kosovskoj Mitrovici proglasio vanredno stanje, koje je doduše trajalo kratko, samo nedjelju dana, ali je u čitavoj pokrajini proglašena krizna situacija, što je neka blaža varijanta nekog vanrednog stanja, koja je, zapravo, trajala skoro dvadeset mjeseci. Po političkim ciljevima, po masovnosti i po upotrijebljenim sredstvima, nemiri su bili do tada najagresivniji atak na stabilnost i Kosova i Jugoslavije. Do tada se tako nešto u Jugoslaviji nije događalo, ni dogodilo. Bio je to politički zemljotres, ustvari, koji je uzdrmao stabilnost i odnose u zemlji, a posljedice su imale trajno dejstvo. Bio je to, zapravo, početak pretvaranja Kosova, u godinama koje su uslijedile, u žarište krize u Jugoslaviji. Tu je počinjala kriza jugoslovenskog opstanka.
RSE: Vi ste negdje u ta doba, 1981. godine, bili na dužnosti, na funkciji u Skupštini Jugoslavije. Kosovo je tada i formalno, ako smijem reći, postalo jugoslovenski problem.
Dizdarević: Ustvari, ti su događaji, koji su se odigrali, Kosovo stavili na dnevni red ali sad kao jugoslavenski problem, kao problem odnosa između Srbije i njenih pokrajina. To je tražilo da se stalno vraćamo poukama koje su se morale izvući iz tih događanja na Kosovu. Bilo je, pored ostaloga, očigledno da je jedan od uzroka tog stanja na Kosovu birokratizacija organa vlasti. Bila je izrazita njihova zatvorenost u sebe i odvojenost od naroda. To nije bila samo pojava na Kosovu. Kosovo je samo upozorilo do čega ta pojava može da dovede u zemlji u cjelini. Ocjenjivali smo tada da su u reakcijama na kosovske događaje ohrabrene centralističke tendencije, i to posebno u Srbiji.
RSE: Vi ste 1982. i 1983. bili prvi čovjek jugoslavenskog parlamenta, predsjednik Skupštine Jugoslavije. Ko je pokretao raspravu o Kosovu i na koji način?
Dizdarević: Pitanja o stanju na Kosovu u Skupštini Jugoslavije su najčešće postavljali pojedini delegati i poslanici iz Srbije i sa Kosova. I to uglavnom Srbi i Crnogorci, i to većinom na jedan nacionalistički obojen način. Prednjačio je u tome, u tom trenutku kada sam ja predsjedavao Skupštinom, najekstremniji velikosrbin u Skupštini, Crnogorac Batrić Jovanović. Bila su to, od strane tih poslanika, više pitanja koja su bila optužbe nego pokretanje rasprave da bi se doprinosilo stabilizovanju prilika u tom dijelu zemlje, stabilizovanju prilika poslije tog velikog potresa. Tim povodom su u Skupštini bile brojne polemike između tih poslanika i poslanika Albanaca. Mi smo tada u Skupštini vodili i raspravu o iseljavanju Srba i Crnogoraca sa Kosova i ja sam predložio da Skupština ne usvaja nikakve zaključke dok jedna delegacija Skupštine ne ode na Kosovo i neposredno se upozna sa stanjem koje je u tom trenutku bilo na Kosovu, u cjelini naravno, a posebno u ovom segmentu iseljavanja Srba i Crnogoraca. Ja sam vodio tu delegaciju na Kosovo, vidjeli smo da je problem iseljavanja Srba i Crnogoraca pod pritiskom stvorene političke klime, događajima 1981. godine, jedan od najtežih. Naišli smo, međutim, na mnostvo primjera da se doista na Kosovu vodila jedna vrlo široka politička akcija sa nastojanjem da se prevazilaze i uzroci i posljedice pomenutih dramatičnih događaja iz 1981. godine. Stanje je tada na Kosovu, po našem uvidu, bilo bolje od predstava koje su dominirale u zemlji. U zemlji se malo znalo o tim pozitivnim naporima koji su tamo činjeni. Očigledno je bilo da su ti napori tražili veću podršku i veću pomoć iz čitave zemlje. Meni su se tada kosovski rukovodioci žalili, naročito albanski rukovodioci na Kosovu, da nema, da ne osjećaju podršku ni iz organa Federacije. Mi smo se na Kosovu sreli tada i sa posljedicama jednog pogubnog dejstva isključivo negativnog pisanja o Kosovu. I to beogradske štampe prije svega, koja je sijala sumnje u albansku nacionalnost, narodnost u cijelini, a u albanske kadrove posebno. Meni je ostao u sjećanju jedan razgovor sa jednim prvoborcem narodnooslobodilačkog rata, u Gnjilanima, koji je već bio u poodmaklim godinama, narušenog zdravlja, koji je danonoćno bio angažovan u borbi za stabilizovanje stanja, a protiv iredente, protiv albanskog nacionalizma, koji mi je prosto plakao kada je rekao slijedeće: "Nama se ne vjeruje, mi izgaramo u borbi da stabilizujemo prilike, mi izgaramo u borbi protivu albanskog nacionalizma i iredente, nas bi ta iredenta, ako bi nadvladala, prve likvidirala, mi bismo bili prvi obješeni, a nama se ne vjeruje!" Dakle, iz Srbije se tada raspaljivao, u Srbiji se tada počeo raspaljivati jedan krajnje negativan, velikonacionalni odnos prema Albancima i nepovjerenje prema Albancima u cjelini.
RSE: Valjda je to i bio razlog što ste o tome javno govorili?
Dizdarević: Ja sam tada smatrao da treba sve ovo javno da kažem i ja sam to rekao na Kosovu. Poslije toga sam bio dugo "čerečen".
RSE: Ja sam vas to namjerno pitao, jer ispada faktički da je lavina kritika koja je nastupila ipak možda manje bila vezana za to što ste to rekli, a više zbog toga što ste išli na Kosovo kao federalni funkcioner. Mislim da je faktički to bio na neki način pokušaj da se spriječi direktni kontakt Federacije i Pokrajine.
Dizdarević: Direktno je prigovarano i ja sam direktno javno optuživan u beogradskoj štampi i u srpskoj skupštini da sam išao na Kosovo bez predsjednika Skupštine Srbije. Tadašnji predsjednik Skupštine je bio Branko Pešić, sa kojim sam ja inače imao veoma dobre lične odnose i veoma korektnu saradnju. Branko je učestvovao u dogovoru nas u Skupštini Jugoslavije da idemo na Kosovo. Ja sam njemu predlagao da ide sa mnom u delegaciji, a on mi je rekao: "Pa dobro, ja sam prije deset dana bio na Kosovu i zaista nema potrebe da ponovo idem". Koristio se, ustvari, svaki razlog da se ograniči direktna komunikacija Federacija - Pokrajina, i da sve mora da ide preko ili kroz rukovodstvo Srbije. Čak je tada prigovarano i Milki Planinc, koja je bila predsjednik savezne vlade, što je išla u Vojvodinu bez predsjednika vlade Srbije. To je, naravno, bio širi dio tendencija o kojoj smo govorili.

Manipulanti i glumci

RSE: Uporedo sa svim tim, nastavlja se iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova.
Dizdarević: Postojala su, neosporno, dva razloga iseljavanja, politički i ekonomski. U prvom slučaju evidentno je da je postojao politički pritisak zbog kojeg su se Srbi i Crnogorci iseljavali sa Kosova. U najvećoj mjeri tome je doprinosilo pogoršanje međunacionalnih odnosa, jer se time stvaralo osjećanje nesigurnosti među Srbima i Crnogorcima. Atmosferu takve nesigurnosti veoma su uvećavale jednonacionalne demonstracije koje su se odigrale 1968. i 1981. godine, a politički pritisak je proisticao i iz postojanja i djelovanja ilegalnih, nacionalističkih albanskih grupa koje su podsticale albanski nacionalizam i međunacionalnu mržnju. Jednako je bilo i dejstvo velikosrpskog nacionalizma, koji je sijao mržnju prema Albancima i time kod Srba i Crnogoraca stvarao uvjerenje da je njihov život na Kosovu nesiguran. Na samu klimu iseljavanja, u tom pogledu, uticali su i ovi faktori: prije svega, duboki trag su ostavile promjene poslije Brionskog četvrtog plenuma 1966. godine i nezadovoljstvo Srba i Crnogoraca izgubljenim ranijim, povoljnijim položajem, što je dobivalo nekako karakter nacionalnog nezadovoljstva, pa ga u takvim uslovima nije bilo teško pretvoriti u nacionalistička raspoloženja; na Kosovu se, osim toga, brzo smanjivao procenat nealbanskog stanovništva i od nešto preko 30 % nealbanskog stanovništva, taj procenat je 1988. godine pao na 15 %. To je bila posljedica enormno velikog nataliteta albanskog stanovništva, radilo se o daleko najvećoj stopi nataliteta, ne samo u Evropi. Time se stvaralo osjećanje da Srbi, Crnogorci i drugi dio nealbanskog stanovništva postaju sve manja manjina na Kosovu. Najzad, u jednom vremenu prije 1981. godine, kosovsko rukovodstvo nije poklanjalo potrebnu pažnju iseljavanju, nije analiziralo uzroke tog fenomena, nije postojala organizovana briga i političko angažovanje da se iseljavanje, kada su u pitanju politički razlozi i pritisci, zaustavlja. Sve to je svakako doprinosilo da proces iseljavanja dugo traje.
RSE: To su sve, manje-više, politički razlozi. A oni ekonomski?
Dizdarević: Postojali su i ekonomski razlozi o kojima se, nažalost, u Srbiji uopšte nije govorilo. Kad bi neko nešto progovorio o tome bio bi pod udarom. Naime, u Srbiji je bilo mnogo lakše naći zaposlenje, postojale su mnogo veće mogućnosti usavršavanja i napredovanja u poslu, značajno su bile veće zarade, lakše je bilo doći do stana. U cjelini, to je bilo privlačno za Srbe, a i Crnogorce na Kosovu, osobito za mlađi svijet. Krupan ekonomski motiv je bio i u tome što su na Kosovu zemljišni posjedi, stambene i gospodarske zgrade, bili daleko, čak neuporedivo, skuplji nego ma gdje u Srbiji. Tako da je, izuzimajući samo zapadnu Makedoniju, cijena obradivog zemljista na Kosovu stalno rasla. Za prodato imanje na Kosovu moglo se u drugim dijelovima Srbije kupiti veće i bolje imanje, sagraditi kuća i još uštedjeti dio gotovine. Bilo je, dakle, vrlo isplatno prodati kuću na Kosovu i otići i kupiti je u Srbiji. Veliki broj iseljavanja je bio i zbog toga. Bilo je jednostavno isplativo.
RSE: Koliko se, ustvari, Srba i Crnogoraca iselilo sa Kosova? Oko toga se manipuliralo.
Dizdarević: Manipuliralo se brojkama. Velikosrpska propaganda je tvrdila da se iselilo 200.000 ljudi, što je neistina. Po svim procjenama, u onom vremenu kada sam bio u Predsjedništvu Jugoslavije, moglo se raditi do 50.000 iseljenih Srba i Crnogoraca sa Kosova.
RSE: Iseljavanje Srba i Crnogoraca se od strane rukovodstva Srbije često koristilo kao prijetnja.
Dizdarević: I time se manipulisalo. Kod mene je, recimo, tokom predsjedavanja Predsjedništvom Jugoslavije, često dolazio sa tom tvrdnjom Petar Gračanin, govoreći da predstoji masovni egzodus Srba i Crnogoraca sa Kosova. Činjenica je da je kod jednog dijela Srba i Crnogoraca na Kosovu postojalo raspoloženje za masovno iseljavanje. Od nekih prijatelja iz kosovskog rukovodstva, i to Albanaca, saznao sam kako su u mnogim kućama Srba i Crnogoraca na Kosovu, vidjeli spakovane stvari za slučaj da se moraju pokrenuti sa Kosova. To je, međutim, jedna, kako da kažem, realna strana te tvrdnje da predstoji masovni egzodus. Druga strana je da kad god je politici Miloševića trebalo da se dramatizuje stanje na Kosovu, iz nekog razloga i zbog nekog cilja, da bi se iznudio određeni stav i angažman organa Federacije, onda se nama dolazilo sa prijetnjom ili, kako da kažem, glumom panike da predstoji masovno pokretanje Srba i Crnogoraca sa Kosova. Ustvari, kad god je trebalo politici Miloševića, to se lansiralo i kad god je trebalo politici Miloševića, o tome se šutilo.
RSE: Sve ovo što ste do sada govorili, gospodine Dizdareviću, svjedoči da jedna politika koja je bila vođena u Jugoslaviji prema Kosovu nije donijela rezultat, odnosno tačnije donijela je loš rezultat. I Vi ste bili dio te politike.
Dizdarević: To je tačno. Bio sam dio politike u onoj mjeri u kojoj sam bio na funkcijama na kojima se ta politika gradila i sa kojih se ta politika realizovala. Iz političkog vrha zemlje, a to je bio i moj utisak i kada sam bio u Skupštini, dijelom možda kada sam bio savezni sekretar za spoljne poslove, a pogotovo kada sam bio u Predsjedništvu Jugoslavije, nije bilo potrebnog političkog angažovanja na Kosovu. Meni su se obraćali pojedinci iz kosovskog rukovodstva sa molbom da na Kosovo dolaze ljudi iz Federacije da pomognu i da podrže zajedničko djelovanje. Za tako nešto nije bilo dovoljno sluha i spremnosti. Kada smo u kritičnim situacijama, tokom političkih napetosti i eksplozija na Kosovu, iz Predsjedništva države insistirali da na Kosovo idu grupe iz partijskog Centralnog komiteta, redovno je bio problem ko će ići i gotovo uvijek su to bili kratki boravci sa malim učinkom. Moram da kažem da je to bila manifestacija jednog stanja u kome smo svi bili isuviše ogrezli u radu i praksi koji su nas odvajali od naroda. Skoro bih mogao reći, nije nam trebao kontakt i razgovor sa narodom, nije nam trebalo osluškivati šta je njegovo raspoloženje, jer smo imali vlast.
RSE: Znači, prihvatate i svoj dio odgovornosti?
Dizdarević: Naravno.
Vrući mandat
RSE: Na dužnosti predsjedavajućeg Predsjedništva Jugoslavije vas je ponovo sačekao "vrući krompir" stanja na Kosovu.
Dizdarević: Kosovo je bilo, moram da kažem, kada sam došao u Predsjedništvo, najveći politički problem Jugoslavije. U toku predsjedavanja Predsjedništvom dogodile su se tri eksplozije na Kosovu. Novembar demonstracije, februar rudari, rudarski štrajk, mart demonstracije, upotreba oružja, pogibije ljudi. Kada sam odlazio iz Predsjedništva, Kosovo je bilo žarište krize u Jugoslaviji.
RSE: Tada je bilo dosta primjera huškanja situacije oko Kosova. Vi u knjizi pominjete primjere ponašanja Radija i Televizije Beograd, zatim lista "Politika" i tako dalje.
Dizdarević: Kada je riječ o ovome, da nije bilo dovoljnog angažmana, političkog, prema Kosovu, navešću jednu ilustraciju. Sa Kosova su kod mene dugo insistirali da tamo dođu Stipe Šuvar i Slobodan Milošević. Šuvar nije htio da ide dok ne ode Milošević, a Milošević koji je bio predsjednik Centralnog komiteta SK Srbije nije bio godinu i po dana na Kosovu, sve do februarskog događaja, do onog štrajka rudara pod zemljom. Rudari Trepče su mi rekli, kad sam bio na Kosovu tokom štrajka rudara sljedeće: "Da toliko pozivamo američkog predsjednika Buša koliko zovemo Miloševića i Šuvara, do sada bi došao." Što se tiče ovog pitanja o medijima, to je u izdanjima "Politikine" kuće, i u djelovanju Radija i Televizije Beograd poprimalo elemente antialbanske šovinističke histerije. Može se misliti kakve je posljedice to proizvodilo. Birokratizirano je bilo i samo kosovsko rukovodstvo, ta birokratiziranost je zaista bila potpuna. Mislim da je sve kulminiralo kad je Azem Vlasi bio predsjednik partije na Kosovu. Bilo je tu, naravno, i grešaka prema Srbima, Crnogorcima i ostalom nealbanskom stanovništvu, a bilo je dosta i manipulacija sa Srbima i Crnogorcima iz Beograda - sve je to, ustvari, stvaralo jedno raspoloženje na Kosovu, raspoloženje koje je značilo da se iz lošeg ide u gore.
RSE: Počinje period mitinga koji imaju izrazito antialbanski karakter.
Dizdarević: Mitinzi, odnosno ta takozvana antibirokratska revolucija, a u sustini velikonacionalna birokratska kontrarevolucija, koja se odvijala putem tih mitinga organizovanih u Srbiji i Crnoj Gori, i propagiranjem tih mitinga, veličanjem u beogradskoj štampi i zloupotrebljavanjem tih mitinga za radikalizaciju političkih raspoloženja, sve je to imalo i izrazito antialbanski karakter i izazivali su i stvarali neraspoloženje prema Albancima u cjelini. čak su nošene i izvikivane parole: "Idemo na Kosovo!", praćene čak zahtjevom na kraju: "Hoćemo oružje!". Bilo je normalno očekivati da će takva antialbanska usmjerenost izazvati reagovanje albanskog stanovništva na Kosovu u kome su se kupila osjećanja ugroženosti i strahovanja da će izgubiti stečena prava i autonomiju. Na iskru koja će zapaliti već stvorene strasti, nije se moralo dugo čekati. Šutnja albanskog stanovništva, tokom "događanja naroda", nije dugo trajala. Na Kosovu je došlo do masovnih jednonacionalnih demonstracija Albanaca, 17., 18., i 19. novembra 1988. godine. Dakle, prvi put nakon 1981. godine, došlo je do demonstracija velikih razmjera i dugog trajanja.
RSE: Te su demonstracije faktički imale dva povoda. Jedan je povod smjena pokrajinskog rukovodstva, odnosno rukovodstva Pokrajinskog komiteta i drugi je povod rasprava vezana za amandmane na Ustav Srbije.
Dizdarević: Da, 17. novembra je smijenjena Kaćuša Jašari sa funkcije predsjednika Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Kosova i odmah će početi demonstracije. Iz kosovskog partijskog rukovodstva odstranjeni su Azem Vlasi, koji je ranije bio predsjednik, i još neki članovi. Smjenjivanje je organizovao direktno Slobodan Milošević, bez prethodnih rasprava i bez ikakvih, i za kosovsku i za širu javnost u Jugoslaviji, uvjerljivih razloga. Pravi i jedini razlog je bilo nezadovoljstvo Miloševića što Kaćuša Jašari i drugi, nisu bespogovorno prihvatali i sprovodili njegovu politiku.
RSE: A drugi razlog je bio?
Dizdarević: A drugi razlog je bio, predstojalo je davanje saglasnosti Skupštine Kosova na amandmane na Ustav Jugoslavije. Naime, na Kosovu se stvorila jedna negativna atmosfera prema tim amandmanima, dominirale su tvrdnje kako se promjenama Ustava Jugoslavije krnji autonomija Kosova. To je bila propaganda albanskih nacionalista i propaganda iz Albanije i ona je imala efekta. Ustvari, amandmani na Ustav Jugoslavije nisu ničim dirali autonomiju Kosova, ili direktnu zastupljenost u Federaciji kosovskih predstavnika. Dakle, demonstracije su, kada je riječ o ovom povodu, više bile izraz odlučnosti da se ne prihvate nikakve promjene u Ustavu Srbije, koje bi krnjile autonomiju Kosova.
RSE: 17.novembar 1988, Trepča. Rudari ulaze u jame.
Dizdarević: Ne, rudari su iz Trepče krenuli u Prištinu i oni su počeli demonstracije, a onda se znate, dogodilo da su najedanput kolone ljudi, iz svih dijelova Kosova, krenule prema Prištini. U Prištini se neprekidno povećavao broj demonstranata, ali i strahovanje hoće li te demonstracije proteći mirno ili će doći do nekih ozbiljnih incidenata. Sve se zapravo odvijalo po modelu tada organizovanih mitinga u Srbiji i Crnoj Gori. Nošene su Titove slike, zastave Jugoslavije, parole o bratstvu i jedinstvu. U tom, dakle, standardizovanom koloritu bile su parole "Kaćuša", "Azem"; "Nećemo smjenjivanje pod pritiskom"; "Branićemo naše ljude"; "Razići ćemo se ako nam kažete da su njihove ostavke povučene"; "Ne damo ustav iz 1974. godine"; "Zaklinjemo se da ćemo braniti taj ustav"; "Hoćemo ravnopravnost Kosova". U cjelini, parole su bile i sadržajem, a i ponašanjem demonstranata, po svemu dakle, mnogo manje zapaljive i bez vrijeđanja kakvim su obilježeni mitinzi u Srbiji i Crnoj Gori. Dakle, bilo je mnogo više uzdržanosti, mnogo više korektnosti, mnogo manje zapaljivosti. Nije bilo ni jednog ozbiljnog incidenta.
RSE: Tu se sad vidi, gospodine Dizdareviću, ono o čemu smo maloprije razgovarali, da je u situaciji kada su bili Marko Nikezić i Latinka Perović na funkcijama, dakle na vlasti, njihova politika je išla ka smirivanju, razgovoru, ka traženju uzroka i prevazilaženju problema, dok se Milošević ponaša sasvim suprotno. Na demonstracije on odgovara novim mitingom.
Dizdarević: Naime, u čitavom tom periodu su bile u sudaru dvije tendencije, kada je riječ o Kosovu. Jedna je tendencija, za koju je bilo angažovano državno Predsjedništvo, kontinuirano i dosljedno, to je politika smirivanja, nastojanja da se političkim djelovanjem prevazilaze problemi na Kosovu, da se rješavaju faktički problemi iz kojih izvire sve to što čini Kosovo žarištem krize u Jugoslaviji. Sa druge strane, to je politika neprekidnog izazivanja tenzija i napetosti, politika koja je značila što gore to bolje. Jer ta je napetost bila potrebna Slobodanu Miloševiću i velikosrpskoj politici, za uspostavljanje onoga čemu su težili, ne samo na Kosovu i ne samo u Srbiji, nego u Jugoslaviji. Iako smo mi imali jednu intervenciju, kao Predsjedništvo države, u oktobru 1988. godine, i kategorički zahtijevali zaustavljanje mitinga, čak naredili neke mjere pripravnosti na čitavoj teritoriji Jugoslavije i iz rukovodstva Srbije dobili obećanje, kao reakciju, da se mitinzi zaustavljaju, iako su nam tvrdili da ih oni ne organizuju. Rukovodstvo Srbije je i pored toga, i pored ja ne znam koliko upozorenja, organizovalo za 19. novembar veliki miting u Beogradu, na Ušću. To je trebala da bude kruna svih mitinga i čitavog mitingašenja. Dovedeno je ogromno mnogo ljudi, mi smo intervenisali da taj miting bude smirivanje. Miting je, ustvari, bio dalje raspaljivanje strasti, dalje radikalizovanje ukupnog raspoloženja u zemlji, on je bio antialbanski i antislovenački istovremeno. Dakle, umjesto onoga čemu smo težili, činilo se i događalo sasvim suprotno. Zanimljiv je detalj, i hoću njega da kažem, u čitavoj toj godini dana, kad god smo mi intervenisali u srpskom rukovodstvu, a intervenisali smo u jednom periodu skoro svakodnevno, nama se govorilo jedno, a radilo se drugo. Ustvari, mi smo bili suočeni sa jednom politikom laži i prevare.
RSE: U svojoj knjizi, koja se zove "Od smrti Tita do smrti Jugoslavije", pominjete jedan razgovor koji ste imali sa Borisavom Jovićem i sa Petrom Gračaniniom.
Dizdarević: Jeste, oni su tražili razgovor sa nama u jeku demonstracija koje su se odvijale na Kosovu. Tada je Bora Jović iznio ocjenu, ili tvrdnju ako hoćete, da su događaji na Kosovu izazvani od strane kosovskog rukovodstva. On je pomenuo da je iz tog rukovodstva bio upućen nekakav teleks svim opštinama i da su na taj teleks pozitivno odgovorile, ne znam, 18 od 20 i nekoliko opština, a da nam nije rečeno šta je sadržaj tog teleksa. Jović je očigledno zaboravio da kosovsko rukovodstvo nije bilo samo albansko, nego da su u kosovskom rukovodstvu bili i Srbi i Crnogorci. Ocjene iz Srbije su bile uvijek ekstremne kada je riječ o stanju na Kosovu. I nama je Gračanin, na sjednici Predsjedništva države 20. novembra, prenio kako su oni imali sastanak državnog vođstva Srbije prethodne večeri. On nam je to saopštio, naime, 20. novembra i rekao kako je njihova ocjena demonstracija na Kosovu sljedeća: na Kosovu kontrarevolucija i dalje traje. Na sjednici saveznog partijskog predsjedništva, na kome smo raspravljali o demonstracijama na Kosovu, Jović je, koji je bio prisutan u ime srpskog rukovodstva, ponovio njihovu ocjenu da čitavu situaciju cijene kao kontrarevoluciju koja u kontinuitetu traje na Kosovu od 1981. godine. Naravno, po ocjenama srpskog rukovodstva, narod je izmanipulisan protiv Saveza komunista, on je čak iznio tvrdnju u formi pitanja: da li je na Kosovu postojala vlast, ili je vlast organizovala sve to što se događa na Kosovu, opet zaboravljajući da je ta vlast višenacionalna, a ne jednonacionalna? Dakle, ocjene iz Srbije su bile uvijek ekstremne i uvijek su radikalizovale raspoloženja i dalje podgrijavale nacionalizam. Svakako, jedan nacionalizam je hranio drugi.

Razgovor gluhih

RSE: Jedno, pomalo naivno, pitanje. Ja znam da je bilo, i vi govorite da je bilo dosta razgovora sa predstavnicima rukovodstva Srbije, ali da li je bilo pokušaja, da li je bilo razgovora da im se kaže kuda sve to vodi? Da im se pokaže druga strana priče, da im se kaže da stvari nisu baš takve kakvim ih oni predstavljaju? Da li je pitanje naivno?
Dizdarević: Ne, pitanje nije naivno. Mi smo u tim razgovorima, koje smo imali sa njima, a tokom dvije nedelje nakon demonstracija na Kosovu, mi smo u državnom vrhu, u Predsjedništvu, imali dva razgovora sa rukovodiocima Srbije, oba na njihov zahtjev. Oni su požurivali ocjenu demonstracija kakva je njima trebala, ali da ih da rukovodstvo Federacije. Mi smo, naravno, to odbijali. U tim razgovorima mi smo redovno upozoravali. Naime, od prvog mitinga, koga je organizovalo srpsko rukovodstvo, koristeći Srbe i Crnogorce sa Kosova, u Novom Sadu u julu 1988. godine, tada je i počeo taj mitingaški pohod i od tada je mitingašenje postalo predmet sudara u političkom i državnom vrhu zemlje, mi smo od tada, naime, znali i neprekidno ukazivali kuda to vodi. Ja sam u razgovorima sa Gračaninom, i u razgovorima sa Ljubičićem, direktno upozoravao da to znači razbijanje Titove Jugoslavije i da to znači rušenje sistema. To je, na kraju-krajeva, i bila ocjena Predsjedništva države. Kad je putem mitingašenja oboreno rukovodstvo u Vojvodini, mi smo tada ocijenili da su mitinzi sredstvo rušenja sistema i razbijanja jedinstva Jugoslavije. Međutim, to je bio razgovor gluhih. Obično, reakcije na ta naša upozorenja su bile ili šutnja, ili tvrdnja kako oni u Srbiji vode računa o Jugoslaviji i o interesima Jugoslavije, jer smo mi govorili uvijek da se zaboravljaju interesi cjeline. A, ustvari, uvijek poslije toga se nastavljalo onako kako je to ta orijentacija srpskog rukovodstva i Miloševića trebala. Sve je to trajalo do onih trenutaka kad smo mi morali i da, kako da kažem, zaprijetimo silom. Mi smo na jedan blag način učinili to u oktobru 1988. godine, a na direktan način u januaru 1989., kada su probali da ruše rukovodstvo Saveza komunista Jugoslavije, hajkom protiv Šuvara.
RSE: Drugim riječima, to je bila politika, ili će biti onako kako mi kažemo, ili ništa drugo? Dakle, ucjena.
Dizdarević: Da, ucjena. Naravno, postupcima, ucjena činjenjem.
RSE: Zanimljivo je pri tom uporediti da se svojevremeno, čini mi se da smo razgovarali o 1981. godini, od vas tražilo da ne idete na Kosovo, kad se spriječavao kontakt Autonomne pokrajine i Federacije, a sad tokom ove krize 1988. godine od vas se traži da referišete Skupštini Srbije. To je, koliko se sjećam, bio zaključak Skupštine Srbije.
Dizdarević: Da, u toku ovih novembarskih demonstracija na Kosovu, u Skupštini Srbije je zatraženo da dođe predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i referiše šta je u tadašnjoj situaciji učinio državni vrh. To je bilo rečeno u tonu tipičnom za hegemono ponašanje koje se, kao takvo, počelo drastično ispoljavati upravo tih mjeseci. Odmah iza toga, na sjednici državnog Predsjedništva, negdje 20. novembra 1988., kako sam zabilježio, u prisustvu Petra Gračanina rekao sam da čekam priliku da ih upitam šta znači kada se u parlamentu Srbije, bez reagovanja ikog od odgovornih ljudi iz Srbije, prihvati da treba predsjednik Predsjedništva Jugoslavije da dođe u Srbiju i referiše o bilo čemu. Rekao sam mu da nije Predsjedništvo Jugoslavije ničija ispostava. Dakle, to je ilustracija jednog odnosa kakav se pokušavao neprekidno nametati iz Srbije.
RSE: Zatim, razgovori sa Miloševićem, sa Jovićem, sa Mitrovićem.
Dizdarević: Da, ponovo je bio jedan razgovor 6. decembra 1988., gdje su bili Milošević, Gračanin, Mitrović, koji je tada bio potpredsjednik Predsjedništva Srbije, a sa naše strane smo bili Dolanc, Ljubičić, Hasani ja i generalni sekretar Ljubiša Korać. Povod da oni traže taj razgovor sa nama bila je tobožnja najava masovnog egzodusa Srba i Crnogoraca sa Kosova, i smatrali su kako nas je informisao Gračanin, da su masovna okupljanja na Kosovu, dakle novembarske demonstracije, uticale na najavu masovnog iseljavanja. I postavilo se pitanje ko može da djeluje na Kosovu, da se podjele zaustave, postavilo se pitanje da li u tom cilju treba organizovati neku instituciju, ili neki tim, ili neki organ na nivou Federacije. Ustvari, zahtjev da se formira jedno tijelo na nivou Federacije, kome bi se prebacila ta odgovornost, u potpunosti je bio pravi cilj tog zahtjeva za tim razgovorom, čime se, ustvari, htio prebaciti vruć krompir u ruke organa Federacije i neprekidno onda optuživati Federaciju za sve što proizvodi politika Srbije. Mi smo to, naravno, kategorički odbili i insistirali smo da svako vrši svoje ustavne i političke odgovornosti. Interesantno je da je na tom sastanku Milošević rekao da ih najviše zabrinjava tobože ta psihoza selidbe, jer, kako kaže, ako bi do toga došlo bio bi to fijasko politike. Naravno, njihove. Oni su insistirali tada, na ocjeni novembarskih demonstracija kakva im treba, a onda je Milošević, moram da kažem, iznio tvrdnje da je u tim demonstracijama bilo ono čega nije bilo. Rekao je da je dominirala parola "Kosovo Republika", što nije tačno, jer je te parole bilo samo tu i tamo. Insistirao je da se ostane na ocjeni da sve što se događa na Kosovu je kontrarevolucionarnog karaktera. Prema tome, i sve mjere koje se preduzimaju moraju biti radikalne. Mi to, naravno, nismo prihvatili. Interesantno je, Sinan Hasani, koji je bio tokom čitavih tih demonstracija na Kosovu, rekao je da je to, koliko on pamti, najteža situcija u toj pokrajini, da međunacionalni razdori kulminiraju. Iznio je utisak sa Kosova da političko rukovodstvo zemlje ne postoji, gledano iz kosovske situacije, a da su rezerve prema Srbiji na Kosovu, sve veće i sve jače. Izrazio je mišljenje da stavovi Predsjedništava Srbije, koje ocjenjuje demonstracije na Kosovu na način kako ne stoji, da to samo proizvodi dalje tenzije i nanosi nove štete. I taj sastanak, kao i svi drugi sa ovim rukovodstvom Srbije, bio je bez ikakvog konkretnog efekta.
RSE: Pomenuli ste Sinana Hasanija. Zanimljiva je jedna mala intriga da je ustvari, Milošević zahtijevao, insistirao da Sinan Hasani bude taj koji će preuzeti vođstvo Pokrajinskim komitetom Kosova.
Dizdarević: Milošević je od nas tražio da pomognemo da se riješi problem predsjednika Partije na Kosovu, iako je on u novembru, smijenio Kaćušu Jašari. Na tom sastanku o kome smo sada govorili, 6. decembra, on je od nas tražio tu pomoć, rekavši da samo dva čovjeka na Kosovu mogu držati stvari u rukama kao predsjednici Pokrajinskog komiteta, i da su to Sinan Hasani i Ali Šukrija. Sinan je poslije toga, poslije tog sastanka, došao kod mene i rekao mi da se na njega vrši pritisak da to prihvati i da on to ni po koju cijenu neće učiniti. Ja sam mu rekao da i sam mislim da to ne treba ni u kom slučaju prihvatiti, tim više što bi se onda otvorilo pitanje člana Predsjedništva države sa Kosova, a ja sam mislio, i na tome istrajavao, da on kao Albanac treba da ostane u Predsjedništvu SFRJ dok traje mandat tog Predsjedništva. Onda se, tek u februaru, pojavio Rahman Morina kao kandidat. Dakle, do februara je Pokrajinskim komitetom predsjedavao predsjednik Predsjedništva Kosova, Remzi Koljgeci. Svi su bili iznenađeni kada je Milošević kandidovao i insistirao da to bude Rahman Morina. Meni je tom prilikom ispričao Lazar Mojsov, povodom kandidature Morine, sljedeće: kada je on bio predsjedavajući Predsjedništva prije mene, Morina je tada bio ministar unutrašnjih poslova Kosova. Jednom je kod njega u kancelariju, sav zajapuren, uletio Milošević i sasuo jedan rafal protiv Rahmana Morine koji je završio riječima: ili on ili ja. Od tada do februara se nešto dogodilo, i Milošević, koji je bio protiv Rahmana Morine i za Morinino smjenjivanje, najedanput je došao sa kandidaturom Morine. Nešto se u međuvremenu dogodilo, zbog čega je Milošević mislio da će Rahman biti poslušan, onako kao što je i bio poslušan.
RSE: Rudari Starog trga, njih hiljadu tri stotine i pedeset traže smjenu, ostavku od strane Rahmana Morine i Ali Šukrije, odlaze na smjenu i ostaju u jami.
Dizdarević: Dakle, taman kad je Pokrajinski komitet birao Rahmana Morinu za predsjednika Pokrajinskog komiteta, 19. februara 1989. godine, čitava smjena rudara Starog trga, njih hiljadu tri stotine i pedeset, koja je tog dana ušla u rudnička okna, je proglasila štrajk. Odbila je da napusti jamu sve dok se ne ispune njihovi zahtjevi. I to, prvi zahtjev, ostavka tek izabranog Morine i Ali Šukrije kao člana Centralnog komiteta SK Jugoslavije i Husamedina Azemija, koji je bio predsjednik partijskog komiteta u Prištini. To je bio jedan zahtjev, a drugi je bio garancija da ustavne promjene u Srbiji neće dirati stečenu autonomiju Kosova i stečena prava albanskog naroda. Bilo je više zahtjeva, ali ta dva zahtjeva su se ponavljala od početka do kraja.
RSE: Dva ključna.
Dizdarević: Dva ključna i na kraju, ustvari, sve se usredsredilo na Morinu.
RSE: Rudari su već četiri dana u jami, vi, naravno, odlazite na Kosovo.
Dizdarević: Predsjedništvo je tako odlučilo. Naime, svi pokušaji koje smo do tada činili da rudari izađu iz jame nisu uspjeli. Predsjedništvo je odlučilo da treba da idem na Kosovo i da pokušam učiniti sve što se može učiniti da rudari izađu iz jame. Ja sam sam razmišljao tih dana da odem na Kosovo i da pokušamo iskoristiti i moj boravak tamo da se nešto uradi. Kad sam dosao na Kosovo, na sastanku sa čitavim rukovodstvom proširenog Predsjedništva Pokrajine, ustvari čitavim rukovodstvom pokrajine, ja sam čuo dvije stvari koje su me, da ne kažem samo iznenadile, nego i šokirale. Prvo, pokrajinski sekretar za unutrašnje poslove koji je zamijenio Morinu na tom mjestu, Karakusi, još uvijek je bio na funkciji šefa bezbjednosti, je rekao kako se akcija ostanka rudara u jami i štrajka rudara pod zemljom dugo pripremala i da su postojale informacije koje su na to ukazivale. Ja sam to čuo prvi put, jer do tada se nama podastirala tvrdnja da je sve to bilo iznenada.
RSE: Što znači, faktički, da su se od Predsjedništva države skrivale informacije.
Dizdarević: Ja sam ostao pred pitanjem: kako je moguće da se tako ozbiljno upozorenje ignoriše i kako je moguće da nam takve informacije ne dostave? Ja sam, zbog toga ustvari, na sjednici Predsjedništva SFRJ, pokrenuo pitanje da li se nama dostavljaju sve informacije iz službi bezbjednosti, i vojne i državne, i iz obavještajne službe, civilne i vojne, koje bi Predsjedništvo moralo da zna, jer sam se na tom primjeru, a i na nekim drugim slučajevima, i ranije i kasnije, uvjerio da ja nešto saznajem nekim sporednim putem, što bismo mi morali u Predsjedništvu da znamo kroz službene informacije bezbjednosti. To je jedna tvrdnja. I druga, Karakusi je tada rekao da u jami postoji dvije hiljade eksploziva, upravo tamo gdje rudari štrajkuju pod zemljom. Možete misliti šta bi značilo da neko ko izgubi kontrolu nad sobom kresne i izazove eksploziju tim eksplozivom. To bi značilo grobnicu hiljadu tristo pedeset ljudi pod zemljom. Ja sam bio užasnut tim saznanjem i onim šta iz toga može da proizađe, šta se iz toga može desiti.
RSE: Vi ste, faktički, bili spriječeni da se sretnete sa rudarima?
Dizdarević: Kad smo u Predsjedništvu odlučili da idem na Kosovo, jedan od mojih zahtjeva je bio upućen odmah kosovskom rukovodstvu, da želim odmah sastanak sa rudarima koji štrajkuju. Ako oni ne mogu doći u Prištinu, ja idem u Kosovsku Mitrovicu, odnosno u Stari trg. Meni je rečeno, kada sam došao na Kosovo, da će delegacija rudara doći, kad su rudarima saopštili da ja dolazim i moj zahtjev da se sretnem sa njima, da su oni, rudari koji štrajkuju, prosto to pozdravili aplauzom. Najedanput, u toku sjednice, i to u drugom dijelu sjednice, član Pokrajinskog Predsjedništva Kosova, Bajram Seljani, iznenada je saopštio da rudari odbijaju da njihova delegacija dođe da se sretne sa mnom. Rekao je kako rudari kažu da ne mogu, da nisu u stanju. Očigledno je da je neko spriječio spremnost rudara da pošalju delegaciju. Ja sam poslije ostao pod uvjerenjem da je neko od onih koji su tu sjedili sa mnom na sastanku, za stolom, i vodili razgovore sa mnom, spriječio. Neki štrajkači su poslije dali izjavu Televiziji Zagreb da im je žao što nisu imali razgovor sa mnom. A ja sam kasnije, kad je sve prošlo, kad sam bio u penziji, slučajno sreo jednog inžinjera iz rudnika Stari trg koji mi je rekao, on je u to vrijeme štrajka radio u Starom trgu, da su rudari izmanipulisani i da je susret sa mnom spriječen od strane rukovodstva rudnika i njegovog direktora Burhana Kavaje.
RSE: Gospodine Dizdareviću, ako je tačno, a vi svjedočite da je tačno, da vam se nisu dostavljale kompletne informacije, ako je tačno a vi kažete da je tačno, da su vam informacije stizale bočnim putem, da li je prestroga ocjena da se kaže da je, ustvari, neko manipulirao sa Predsjedništvom Jugoslavije?
Dizdarević: Ja ne mogu prihvatiti ocjenu da je neko manipulirao sa Predsjedništvom Jugoslavije, jer to podrazumijeva nešto više od ovoga što ste vi rekli. Ali, da je postojalo sa određenih strana nekakvo dozirano informisanje Predsjedništva, a ne istinito i do kraja, to je tačno. I to nije slučaj samo sa ovim o čemu govorimo, to nije slučaj samo sa Kosovom. To je slučaj sa, recimo, državnim bezbjednostima nekih republika, to je slučaj sa KOS-om, sa vojnom bezbjednošću, to je slučaj sa vojno-obavještajnom službom. To je, dakle, jedna strana medalje, a druga strana su politički postupci i političko predstavljanje situacije Predsjedništvu nerealnom i neobjektivnom. Da kažem, ne jednom i ne rijetko, tendenciozno.

"Ako neće da izađu neka krepaju"

RSE: Vratimo se na Stari trg. Milošević traži od Vlasija da on siđe u jamu i da se nađe sa rudarima. Kasnije se to opovrgava.
Dizdarević: Naime, odjeknula je nekako kao bomba informacija da je Vlasi na svoju ruku bio u jami i razgovarao sa rudarima. Meni je to javio Petar Gračanin, a poslije me zvao Milošević da mi kaže da je dobio tu informaciju, da je zvao telefonom Vlasija kući, u Prištinu, da ga je pitao li je bio u jami, da je Vlasi oklijevao da mu kaže je li ili nije, ali da mu je, ipak, rekao da je bio i da ga je Milošević onda ubjeđivao da ponovo ide u jamu, ali u timu ljudi koji organizuje Pokrajinski komitet, da idu u jamu da ubjeđuju rudare da izađu. Tu su, oko tog angažovanja Vlasija, postojale očigledne razlike u samom rukovodstvu Kosova i sa rukovodstvom Srbije, i to je odražavalo stanje u kosovskom rukovodstvu. Morina je vodio razgovor sa Vlasijem da ide ponovo u jamu. A onda je mene nazvao Koljgeci, predsjednik Predsjedništva Kosova, da mi da informaciju kakva je situacija sa rudarima, a na kraju sam vidio da me zove da mi kaže sljedeće: ako se u javnosti kaže da je Vlasi izvukao rudare, mi ćemo svi otići sa dužnosti. Rekao mi je to neposredno poslije sastanka koji je imao sa Morinom, pa je bilo očigledno da je to Morinin stav. Hoću da kažem da je između Morine i Vlasija, u ranijem periodu kada je Morina bio ministar unutrašnjih poslova, a Vlasi predsjednik Partije, postojala surevnjivost, da ne kažem, blaga je to riječ, loši međuljudski odnosi. Dogodilo se sljedeće, Vlasi nije otišao ponovo u jamu, nije želio ni Morina, a ja ne znam je li želio Vlasi.
RSE: Mi smo govorili maloprije o doziranom informiranju članova Predsjedništva, ali bismo mogli govoriti i o jednoj manipulaciji od strane rukovodstva Srbije sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu. Mi sada razgovaramo tek o štrajku rudara Starog trga i lako je danas tvrditi, deset godina kasnije, da su Srbi i Crnogorci izmanipulisani od strane rukovodstva Srbije, ali i tada se to vidjelo.
Dizdarević: Ja moram da kažem da je Kosovom Milošević zapalio nacionalizam u Srbiji, jer se Kosovom on najlakše i pali, zbog tog mita, i da je bila neprekidna manipulacija sa kosovskim Srbima i Crnogorcima. Jedan primjer: mene je kasno noću 24. februara 1989. godine, dakle u jeku te strašne krize sa rudarima koji su u jami već peti dan, nazvao telefonom Petar Gračanin i rekao da je u Beograd došla delegacija Srba i Crnogoraca sa Kosova, u ozbiljnom i reprezentativnom sastavu, i da traže razgovor sa mnom i u Generalštabu. Ja sam odgovorio da ih oni prime u Srbiji i vide šta oni traže, pa da mi daju informaciju i da ću tek nakon te informacije odlučiti i dati odgovor da li ću ih primiti. Nakon izvjesnog vremena ponovo me zvao Gračanin i molio da delegaciju primim, rekao je da je situacija na Kosovu dramatična, da delegacija moli razgovor sa mnom, da me to moli i rukovodstvo Srbije. I ja sam delegaciju, nakon toga, primio. Sve se to događalo u kasne sate i razgovarao sam sa njima preko dva sata, predvodio ih je neki Balević, partijski funkcioner sa Kosova, koji je u tom trenutku važio kao neka umjerena linija u poređenju sa drugim liderima, da tako kažem. Ja sam ga pitao: "Zašto nema u delegaciji Albanaca?" Odgovorio mi je: "U ovo vrijeme teško je biti zajedno." Nakon tog dugog razgovora sa tom delegacijom ostao sam pod dosta teškim, dvostrukim dojmom. Najprije sam kroz taj razgovor vidio da bih mogao da osjetim koliko su međunacionalni odnosi na Kosovu zagazili u mržnju i u opasnost od fizičkih međunacionalnih sukoba na Kosovu. Neki članovi delegacije, koji su djelovali trezveno, bili su, to se vidjelo, iskreno uplašeni da je građanski rat na Kosovu na pomolu i pitali su me da li će Predsjedništvo države, i da li će država, spriječiti pokolj na Kosovu? A u izlaganjima drugih, rekao bih ekstremista, osjećala se mržnja prema Albancima do te mjere da se normalno nametao zaključak da su spremni da se late oružja. Kad sam ja govorio da je naš primarni zadadak u tom trenutku da izvučemo rudare iz jame, jedan od tih ekstremista u delegaciji mi je rekao: "Ako neće da izađu neka krepaju." Ja sam se zgrozio da neko može uopšte da tako razmišlja ali sam iz toga izvukao zaključak da je mržnja otišla predaleko i da se na Kosovu može dogodili sve. I drugi dojam je bio, moram da kažem, da je ta delegacija bila brifovana iz srpskog rukovodstva. Jer, svi njihovi zahtjevi su bili tačno ono što je tražilo i tvrdilo srpsko rukovodstvo.
RSE: Dolazimo sada do 26. februara 1989. godine. Vi predsjedavate sjednicom Predsjedništva Jugoslavije, nisam vas to nikada pitao, pretpostavljam jednom od najtežih trenutaka u vašem životu, kad kulminira kriza na Kosovu, uoči proglašavanja vanrednog stanja. Možemo li ponovo reći ko je bio na sjednici?
Dizdarević: Mi smo tada ulazili u sedmi dan štrajka rudara pod zemljom. Sve informacije koje smo primali o psihičkom zdravstvenom stanju i raspoloženju rudara su bile katastrofalne. Mi smo na Kosovo, u timu savezne vlade, uputili i ministra zdravlja, doktora Janka Obolockog, da imamo i direktne informacije. Iz Srbije su, naime, stalno proturane vijesti da nije tako dramatično, kao što se to javno poredstavlja i da nisu rudari u takvoj situaciji, kao što se tvrdi. On je odlazio u jamu, on nam je javljao sa Kosova, da je situacija sa rudarima takva da skoro više ne liče na ljude. Na Kosovu je došlo do potpune paralize čitavog života. Sve se vezalo za sudbinu štrajka i za ishod štrajka rudara. Bio je generalni štrajk koji je išao dotle da, recimo, pekare nisu radile. Dakle, čitav život na Kosovu je bio paraliziran. Mi smo se našli pred pitanjem: šta nam još stoji kao mogućnost? Sazvali smo proširenu sjednicu Predsjedništva države za 26. februar. Uz članove Predsjedništva, sjednici su prisustvovali svi predsjednici predsjedništava republika, izuzev Crne Gore, koja tada nije još imala predsjednika ni predsjedništvo. Koljgecija smo sa Kosova pozvali kasnije. Prisustvovao je sjednici predsjednik Vlade, njegov potpredsjednik Zemljarić, umjesto bolesnog predsjednika Skupštine prisustvovao je njegov potpredsjednik, prisustvovali su savezni sekretari za narodnu odbranu, za unutrašnje poslove i za spoljne poslove, prisustvovao je predsjednik Socijalističkog saveza Jugoslavije, dakle bio je to sastav svih najodgovornijih ljudi u zemlji u tom trenutku, u organima Federacije i iz republika i pokrajina. U početku sjednice je bila jedna atmosfera vjerovanja da bi možda rudari mogli izaći iz jame, jer smo takve informacije primali sa Kosova, pošto smo prethodnog dana insistirali da se ponovo uputi najjači mogući tim ljudi, u njemu je bio i predsjednik Predsjedništva Kosova Koljgeci, u jamu i da ubjeđuju rudare da o svim zahtjevima rudara raspravljaju i da na sve zahtjeve, pošto su to rudari tražili, daju i odgovor. Osnovno pitanje je bila ostavka ove trojice, koji su bili partijski funkcioneri i mi nismo mogli, kao Predsjedništvo države, da donosimo odluke o njima, ali smo insistirali da partijsko predsjedništvo da jasan stav o tome. Ja sam čak na toj sjednici o kojoj govorimo rekao, ukoliko partijsko predstavništvo ne donese, ne zauzme stav o tim ostavkama, da se mi se moramo izjasniti o tom zahtjevu rudara. Sve je bilo u tom raspoloženju, dakle, da će rudari izaći i da nećemo morati posegnuti za posljednjom mjerom, a to je proglašenje vanrednog stanja. Ja sam tih zadnjih par dana bio sve više ubijeđen da nam to ostaje kao jedina mjera i da moramo tu mjeru poduzeti prije nego što dođe do nekog krvoprolića na Kosovu i prije nego što bi moglo da dođe do tragedije sa rudarima pod zemljom. Negdje predvečer je došao šok. Koljigeci se javio telefonom, izašao je iz jame i rekao da rudari neće da izađu, da insistiraju na ostavkama i rekao mi je doslovno: "Dok se ne vide prizori u jami, i ti ljudi, teško je vjerovati kako to izgleda. To je histerija i fanatizam, nisu u stanju da vode dijalog." Koljgeci je apelovao, da procijenim na kojoj je strani veće zlo. Ili da se podnesu ostavke, ili da se nastavi ta opasna situacija sa tragedijom do koje svakog trenutka može doći? Tada mi je rekao, u tom razgovoru, da se čitavo Kosovo diglo na noge i svi čekaju ishod štrajka. Zabilježio sam riječi njegove. "Možda sam", rekao mi je Koljigeci, "previše emotivan, možda vam sve previše emotivno iznosim. Ja sam iznuren, bio sam u jami od šest sati ujutru, ali jedno su moje emocije, a drugo je ovo što se dešava." Ja sam ga pozvao da odmah doleti na sjednicu, i on nam je na sjednici predstavio tu situaciju, moram da kažem krajnje tragičnu. Svi smo bili prosto u šoku. Sedam dana hiljadu trista pedeset ljudi pod zemljom, i čitav život na Kosovu je stao. Nijedan organ Kosova nije funkcionisao, ni djelovao.
RSE: A Morina ne podnosi ostavku, još uvijek. Meni je to naravno, kao ljudskom biću, neshvatljivo da neko neće da podnese ostavku i ugrozi život hiljada ljudi. Ali on je, ipak, vama, u jednom telefonskom razgovoru na neki način nudio ostavku, rekao da će je podnijeti.
Dizdarević: Da to je tačno, ali je Morina oko ostavke neprekidno lagao. Kad sam bio na Kosovu i kad sam završio navečer razgovor sa rudarima Trepče, mene je nazvao Morina. Tražio je sa mnom telefonski razgovor i pitao me je šta mislim da on treba da učini. Ja, moram da kažem, nisam imao povjerenja u Morinu. Ja sam mu odgovorio da prijeti velika tragedija i da on sam mora da odluči o svojoj ostavci, a da vjerujem da on nikada ne bi sebi mogao oprostiti i jedan život rudara pod zemljom. Sutradan ujutru je on telefonski obavijestio Stipu Šuvara da će, pod utiskom razgovora sa mnom, podnijeti ostavku. I nije to učinio, jer je tog istog dana Šuvar bio na Kosovu i on mu je rekao da ako treba da se podnese ostavka, onda će podnijeti svi, a ne samo on. A 26. uvečer, kada smo raspravljali na sjednici Predsjedništva, istovremeno je bila rasprava u partijskom predsjedništvu, on me je nazvao i rekao da je on odlučio da podnese ostavku i da to saopštim rudarima.
RSE: Postoji samo jedna politika, gospodine Dizdareviću, kojoj je odgovaralo da Morina ne podnese ostavku. To je politika Miloševića, odnosno rukovodstva Srbije.
Dizdarević: To je politika Srbije. Oni su kasnije, kada smo tražili mišljenje rukovodstva Srbije o zavođenju vanrednog stanja, nama saopštili stav da misle da bi ostavke bile kapitulacija Saveza komunista. A sve je u jednom grču, u jednoj drami i niko ne zna hoće li se ili neće dogoditi velika tragedija.

Vanredno stanje ili demonstracija sile

RSE: Da se vratimo na sjednicu Predsjedništva Jugoslavije, gdje se govori o vanrednom stanju. Vi tada prvi puta pominjete jednu ideju, jedan stav koji je ostao nepoznat u javnosti. A to je, pominjete mogućnost zavođenja vanrednog stanja u čitavoj Srbiji, dakle ne samo na Kosovu.
Dizdarević: Kad Predsjedništvo donosi odluku o zavođenju vanrednog stanja na ma kojoj teritoriji, ono je dužno da traži mišljenje Predsjedništva te republike, odnosno pokrajine, ali nije dužno da usvaja to mišljenje, nego da vodi računa o njemu, a da odlučuje po svojoj ocjeni. Ja sam na toj sjednici, kada je već došlo do rasprave o zavođenju vanrednog stanja, upozorio na okolnost da će ukoliko trojica kosovskih partijskih rukovodilaca ne podnesu ostavku već sutra ujutru doći do pakla na Kosovu, a može se dogoditi najgora moguća tragedija. Janez Stanovnik, kada sam to rekao, je dobacio: "I u Jugoslaviji." Za taj slučaj, rekao sam, moramo proglasiti vanredno stanje na Kosovu, ali vanredne su prilike i u čitavoj zemlji. Ako se podnesu ostavke, onda se može očekivati talas uznemirenja u Srbiji i, rekao sam, u tom slučaju potrebno je biti pripravan i za tu eventualnost i za zavođenje vanrednog stanja u Srbiji. To je prvi put da je nešto tako bilo pomenuto i izneseno kao mišljenje. Podsjetio sam da prije donošenja odluke treba da imamo mišljenje Srbije i Kosova. Prvi je reagovao Ljubičić i rekao da u oba slučaja, ostavka ili ne, nema drugog izlaza, osim ako bi rudari izašli dobrovoljno, nego vanredno stanje samo na Kosovu, nikako šire.
RSE: Zatim vas Petar Gračanin faktički upozorava na masovni dolazak Srba i Crnogoraca sa Kosova.
Dizdarević: Mene je Petar Gračanin, dva ili tri dana prije te sjednice, upozorio kako se u Srbiji sprema 50.000 doseljenih Srba sa Kosova, da krene na Kosovo. A u toku obaranja crnogorskog rukovodstva u januaru, bili su povici: " Idemo na Kosovo, dajte nam oružje!" A mi smo imali informacije da se grupe ekstremista iz Crne Gore, takođe, spremaju da idu na Kosovo. Ja sam informaciju Gračanina primio vrlo ozbiljno. Nisam vjerovao da se radi o 50.000, znam da je to bilo pretjerivanje, da se tom informacijom manipuliše, ali da se sprema veća grupa da ide na Kosovo u to sam bio siguran, jer smo te informacije imali od vojske. Možete zamisliti šta bi u jednoj situaciji kakva je bila na Kosovu značilo kada bi neko sada dolazio na Kosovo iz Srbije i Crne Gore. Krvoproliće bi bilo neizbježno. To je, naravno, bio razlog što sam ja Gračanina pitao - pošto su, moram da kažem, na moje mišljenje da moramo razmišljati o zavođenju vanrednog stanja u Srbiji, svi šutili, samo Nikola Ljubičić je rekao: "Nikako šire nego samo na Kosovu" - da li su oni spremni da drže situaciju pod kontrolom. S obzirom na informaciju koju mi je dao o pokretanju doseljenih Srba prema Kosovu, tražio sam da nam da mišljenje Predsjedništva Srbije, da da odgovor i na to pitanje. Naravno, mi smo sjednicu prekinuli čekajući odgovor rukovodstva Srbije.
RSE: Tokom sjednice, ustvari bila je jedna pauza, odgovor rukovodstva Srbije je stigao.
Dizdarević: Bila je jedna pauza, mi smo bili u kontaktu sa Predsjedništvom Partije. Ja sam saopštio Šuvaru, koji je predsjedavao Predsjedništvom Partije, da smo došli do tačke kada moramo donijeti odluku o zavođenju vanrednog stanja i da molim da oni to imaju u vidu, jer nama treba mišljenje i Predsjedništva partije. Nakon te pauze vratio se Gračanin, a mi smo tražili naravno i od Kosova mišljenje, od Koljgecija, o vanrednom stanju. Vratio se Gračanin i saopštio stav rukovodstva Srbije, da ono smatra da treba uvesti vanredno stanje odmah, neovisno da li su rudari izašli iz jame ili ne, a onda je rekao da je u njihovom Predsjedništvu prigovoreno što, kada sam ja bio na Kosovu nisam učinio sve što se moglo učiniti da rukovodstvo Trepče spasava rudare. Bilo je prosto čudno da neko može u takvoj situaciji, i u tako tragično dramatičnim trenucima, nešto tako prigovara. Međutim, šokirajuće na sve nas je djelovao stav Predsjedništva Srbije - kako nam ga je Gračanin saopštio, koji je usvojen jednoglasno, u proširenom sastavu Predsjedništva, od sedamnaest čelnih ljudi te republike - da bi ostavke Morine, Šukrije i Azemija značile kapitulaciju politike Saveza komunista Jugoslavije. Bio je to, ustvari, udar na sve pokušaje da se izađe iz te tragično teške situacije. To me je, moram da kažem, do kraja uvjerilo da je jedini izlaz vanredno stanje na Kosovu koje nam daje mogućnost da poduzimamo mjere neovisno od Srbije.
RSE: Samo, prije nego što pređemo na vanredno stanje, da li je bilo razilaženja unutar Predsjedništva Jugoslavije? Kakvi su bili stavovi?
Dizdarević: Da kažem da je stav Kosova bio da na Kosovu vanredno stanje već postoji i da je pitanje samo da li ćemo ga proglasiti ili ne. Koljigeci je saopštio stav da su oni obaviješteni i da, naravno, prihvataju tu odluku jer je realnost na Kosovu već takva. U tom sastavu su bile ralike između nas, između većine i predstavnika Srbije. Jer znate, ja sam pitao Gračanina: "Vi kažete kapitulacija, a ako nema ostavki šta će biti sa ljudima u jami? Ja prihvatam da se sa njima manipuliše i očigledno je da postoji neka organizacija koja koristi nedaće i nesreću tih ljudi, ali tamo je hiljadu trista pedeset ljudi. Ako se kaže da su ostavke kapitulacija i kad se eliminišu ostavke kao rješenje i izlaz, koja su druga rješenja?" Oni ne nude nikakva druga rješenja i ja sam rekao: "Ono sa čime se nikada ne mogu složiti je to da se žrtvuje ma i jedan čovjek." Dakle, razilaženja su postojala sa njima i inače. Na kraju sjednice, u proširenom sastavu, postojala je saglasnost svih da se zavede vanredno stanje na Kosovu. U tom pogledu nije bilo različitih mišljenja. Bilo je samo jedno mišljenje Janeza Stanovnika, koji je rekao: "Vanredno stanje da, ali sa ostavkama i izlaskom rudara iz jame. Jer, inače, ako nema ostavki i ne izađu rudari iz jame, nema ništa ni od vanrednog stanja". On je doslovno rekao: "Onda je to kraj Jugoslavije", što je tačno.
RSE: Šta piše u odluci o vanrednom stanju?
Dizdarević: U odluci o vanrednom stanju smo utvrdili mjere koje će se poduzimati na Kosovu. To su mjere zabrane kretanja, okupljanja, zavođenje policijskog časa i tako dalje. Zatim su tu mjere bezbjedonosne, koje znače da policija, pojačana iz svih republika i pokrajina, mora da pokrije čitavo Kosovo. Što se vojske tiče, prvo, vojska je stavljena u stanje pripravnosti, dovedene su nove jedinice na Kosovo i zadatak koji je bio dat vojsci je bio sljedeći: vojska treba da demonstrira, putem vježbovnih aktivnosti, da presijeca komunikacije i da nigdje ne treba da dolazi u sukob sa demonstrantima. Drugi zadatak je bio da vojska blokira Kosovo i da onemogući svaki ulazak na Kosovo, dakle, ono što se pripremalo od ekstremista u Srbiji i Crnoj Gori, jer ukoliko bi do toga došlo, zna se kakva bi situacija na Kosovu nastala. To su bila dva zadatka vojske. Treći stav je bio, ukoliko bi se vojska našla u situaciji da mora poduzeti još neku mjeru, ona to može poduzeti samo odlukom vrhovne komande, to jest Predsjedništva Jugoslavije, posebnom odlukom. Dakle, vojska je trebala da vrši jedno psihološko-političko dejstvo svojim kretanjem i svojim prisustvom da upozorava ljude da se ne ide preko jedne granice, koja bi mogla da izazove dalje sukobe.
RSE: Odmah nakon proglašenja vanrednog stanja, uočljivo je da je izvršena, kao što ste rekli u ovom primjeru oko vojske, demonstracija sile, ali sila nije upotrijebljena. Stanje se na Kosovu smirilo.
Dizdarević: Da, mi smo proglasili vanredno stanje negdje iza ponoći te sjednice, to je praktički bilo u prvim satima 27. Utvrdili smo da se od šest sati ujutro, preduzimaju mjere koje smo naredili. Već 27., u toku dana, rudari su počeli da napuštaju jame. I počelo je popuštanje napetosti na Kosovu. Naime, tog dana je prestalo okupljanje studenata, sljedećeg dana su prestali štrajkovi, ostavke su saopštene. Mene je zvao i Šukrija i ja sam mu rekao da mislim da mu je dobra odluka da podnese ostavku i da je saopšti rudarima. Ustvari, počelo je opuštanje, popuštanje tenzija i počele su se normalizovati prilike, bar u jednom dijelu na Kosovu. Moram da kažem jednu stvar: sve mjere koje smo mi naredili, osim vojnih, su izvršavali organi Kosova i nijednom mjerom koju smo u okviru proglašenja vanrednog stanja donijeli nije dirnuta autonomija Kosova. Obratno, pošto su sve mjere provodili organi Kosova, uz pomoć timova sastavljenih iz organa Federacije i organa Republike Srbije, odnosno organa Pokrajine, praktički ja bih mogao da kažem, kad se pogleda kako su se dalje stvari razvijale, tim odlukama ne samo da nije krnjena autonomija, ne samo da nije suspendovana nijedna funkcija autonomije, nije prenesena nijedna funkcija na Srbiju, faktički je autonomija branjena. Drugo, u toku novembra i februara, nigdje nije bila upotrijebljena sila ni represija. I treće, u oba ta slučaja, i kasnije u martovskim događajima, o kojima će biti riječi, vojska nigdje nije došla u sukob sa demonstrantima, i vojska nigdje nije učinila ništa osim demonstriranja, kako da kažem, sile, demonstriranja svog prisustva, putem koga se vršio uticaj na atmosferu i ponašanje ljudi na Kosovu. Ja to hoću da potcrtam zbog toga što su kasnije kružile priče kako smo mi, odnosno ja naredio da ide vojska na Kosovo i da tenkovi gaze žene, djecu albansku na Kosovu i tako dalje.

Velika prevara

RSE: Sad dolazi jedan period o kome nema potrebe možda da detaljnije govorimo. Jedan period nastavljenih sukoba sa rukovodstvom Srbije. Kad su date ostavke Morine i Šukrije, održavaju se mitinzi po Srbiji, zatim, Morina povlači ostavku, rudari se osjećaju prevarenim i tako dalje. Vi ste iznijeli nekoliko primjera u vašoj knjizi koji govore o prepisci sa Predsjedništvom Srbije, odnosno sa rukovodstvom Srbije. Vi pitate jedno, stiže potpuno drugačiji odgovor - jezikom koji je, ustvari, ultimativni, grub.
Dizdarević: Prvo su rudari prevareni. Saopštene su bile ostavke, ostao je pri ostavci Šukrija, podnio je prije njih Azemi, Morina nije podnio ostavku. On je podnio formalno, a faktički ostao na tom mjestu i rudari su u tom pogledu prevareni, i u pogledu obećanja, da će se kada izađu iz jame o svakom njihovom zahtjevu sa njima raspraviti i dati odgovor i poduzeti mjere koje se realno mogu poduzeti. To nije učinjeno. čak se dogodilo sljedeće: nakon nekoliko dana jedna grupa rudara se zabarikadirala u menzi rudnika Stari trg i protestvovala zbog toga što su prevareni. Nas su sa Kosova zvali i tražili saglasnost da rastjeraju rudare, a nisu se čestito ni upoznali sa razlozima zbog kojih su se rudari zabarikadirali. Dakle, krenulo se sasvim jednim drugim pravcem od onoga koji je bio potreban i koji je jedini bio mogući put izlaska iz tog stanja. Mi, naravno, ne samo da nismo dali saglasnost za takvu akciju nego smo energično odbili i svaku mogućnost takve intervencije i tražili da oni sjednu sa rudarima i da razgovaraju. Ustvari, u toj fazi su stalno bila prisutna dva prilaza i djelovanja - u državnom i u partijskom političkom vrhu smo djelovali u pravcu daljeg smirivanja situacije na Kosovu, a iz Srbije, sa druge strane, je bilo potpuno suprotno ponašanje. Počela je organizacija mitinga u Srbiji protiv ostavki ove trojice, i traženo je na tim mitinzima hapšenje Azema Vlasija, koji je kasnije i uhapšen. I to je bio jedan od slučajeva u kome je došlo do oštrog sukoba između nas i rukovodstva Srbije. Jer, mi smo mislili da je to jedan, kako da kažem, bezuman postupak rukovodstva Srbije. U novembru, kad je došlo prvi put do masovnih demonstracija na Kosovu, iz srpskog rukovodstva su od nas tražili da se javno prozovu i gone oni koji su na Kosovu organizovali demonstracije. To je značilo, ustvari, da polijevamo vatru benzinom. Isto se to ponovilo i u februaru. Kasnije će doći i do drugih sukoba sa rukovodstvom Srbije oko odnosa sa Slovenijom i oko nekih izjava i boravka Janeza Stanovnika u Americi.
RSE: Je li vam žao danas što nije proglašeno vanredno stanje u čitavoj Srbiji?
Dizdarević: Jeste, žao mi je. Moram da kažem, da smo to učinili vjerovatno bi razvoj išao drugim putem. Međutim, tada nije postojala spremnost oko toga i nije to bilo moguće učiniti zbog konstalacije kakva je bila u Jugoslaviji jer bi to značilo konfrontiranje sa jednim rukovodstvom, sa jednom politikom. Za to tada nije bilo spremnosti. Ja sam jedini tada, koristeći tu situaciju, to lansirao. Ostao sam, naravno, usamljen. čak ne znam šta bi se dogodilo da je još neko imao istu ideju.
RSE: U čitavoj toj priči običnom čovjeku se postavlja pitanje faktičke nemoći Predsjedništva SFR Jugoslavije naspram ponašanja rukovodstva jedne republike.
Dizdarević: Da.
RSE: Šta je vaša pozicija? Vi upozoravate, vi tražite, vi zahtijevate…
Dizdarević: Mi upozoravamo, mi tražimo.
RSE: A Milošević djeluje.
Dizdarević: Mi upozoravamo, kao što ste rekli, a ustvari on radi ono što je radio. To je, kako da kažem, proizvod jednog stanja koje je nastalo u Jugoslaviji, jer mi smo već jedan duži period vremena bili u krizi. Kriza nije bila samo ekonomska, kriza je bila opšta, jer je bila kriza jedinstva u Jugoslaviji. To je bila kriza ne samo političkog jedinstva, nego je to postajala kriza državnog jedinstva. Mi, naravno, nismo bili spremni u Predsjedništvu da posegnemo za krajnjom mjerom, jer je Predsjedništvo jedino imalo ustavno pravo da proglašava vanredno stanje i upotrebljava vojsku. Mi na to nismo bili spremni, jer to bi bilo, po našim shvatanjima povratak nazad. Mi smo i inače za vanredno stanje konstatovali da činimo nešto što ne želimo, a moramo, da su, ustvari, posljedice proglašenja vanrednog stanja veliki korak nazad, a nikakav korak naprijed. To je mjera koja se poduzima iz nužde i koja suspenduje ili anulira mnogo toga što je inače bio napredak. Mi smo tri ili četiri puta u toku februarske krize upozoravali da možemo doći u situaciju da moramo proglasiti vanredno stanje, da je Predsjedništvo države spemno da to učini ako je to jedini put da zaustavimo tragediju, ali da moramo znati da je to nešto što je smjerokaz nazad a ne naprijed i da moramo činiti svi sve da do toga ne dođe. Nažalost, nije se činilo.

Milionski miting i Miloševićevo psihičko stanje

RSE: Jedno pitanje vezano za mitng in Beogradu. Prva reakcija je bila povodom mitinga u Ljubljani koji je održan u Cankarjevom domu. Tada dolazi do jedne izuzetno dobro organizirane kampanje u Beogradu, i u čitavoj Srbiji, kampanje reakcija na taj miting. Televizija to iznenada prenosi, iznenada narod tu počinje da izlazi na ulice, javno se organizira, organizira se gledanje skupa u Cankarjevom domu u Ljubljani i te TV emisije negdje oko jedanaest uveče, čini mi se. To svjedoči, takođe, o jednoj dosta dobroj organizaciji dizanja tempertature.
Dizdarević: Ja sam vam rekao da su se sukobila dva prilaza i dva načina djelovanja poslije proglašenja vanrednog stanja i da su u Srbiji počeli mitinzi protiv ostavki. Pomenuli ste taj miting u Cankarjevom domu i organizovano gledanje tog mitinga u Studentskom gradu i u noćnim smjenama nekih fabrika i, kao reakcija toga, miting u Studentskom gradu, dolazak radnika iz fabrika na taj miting i seljenje tog mitinga pred Skupštinu Jugoslavije, a onda ujutru dovođenje radnika iz svih beogradskih fabrika na taj miting, koji je negdje do podne narastao na milionsku masu.
RSE: Vi u svojoj knjizi pominjete podatak da su čak po fabrikama postojali tajni komiteti za mitinge, ne znam kako su se oni tačno zvali.
Dizdarević: Mi smo uvijek u sukobima sa rukovodstvom Srbije imali taj problem prijetnje da će izvoditi radnike i građane na demonstracije, da bi demonstracijama vršili pritisak na odluke partijskih i državnih organa. Mene je savezni sekretar za narodnu odbranu, Veljko Kadijević, još ranije obavijestio da oni imaju informacije da u svim značajnim beogradskim preduzećima postoje komiteti za organizovanje i izvođenje zaposlenih na ulične proteste kad to zatreba. I to je bila neka, kako da kažem, ilegalna organizacija. Na čelu beogradskog komiteta, koji je organizovao te komitete po preduzećima i koji im je davao signale kad treba da krenu radnici na demonstracije u Beogradu, je bio tadašnji sekretar Gradske konferencije Socijalističkog saveza, Zoran Todorović Kundak.
RSE: On je kasnije likvidiran.
Dizdarević: Kasnije je likvidiran. Inače je bio veliki miljenik porodice Milošević, Slobodana i Mirjane Marković - Milošević. Tako je bilo i u ovom slučaju, izvedeni su radnici. Ja sam u toku noći primao informacije o velikom mitingu u Studentskom gradu, o tome da se masa seli pred Skupštinu. Zvao sam Petra Gračanina, a on me varao govoreći da oni ne idu pred Skupštinu nego da idu na Ušće, van Beograda, što nije tačno. Mi smo u osam i trideset ujutro već imali jednu užarenu situaciju na tom mitingu, stalno se masa uvećavala. Imali smo sjednicu Predsjedništva, na kojoj smo bili od rukovodstva Srbije, po ko zna koji put, dovedeni pred svršen čin. Tražili da na miting ide Slobodan Milošević i da oni gase vatru koju su zapalili, te da na mitingu on govori, jer ga traži masa i da smiruje atmosferu. Kod mene su tražili prijem upravo tog jutra, poslije te sjednice Predsjedništva, Borisav Jović i Petar Gračanin i ja sam im prenio taj stav Predsjedništva SFRJ. Doslovno su mi odgovorili da Slobodan Milošević nije psihički u stanju da izađe pred tu masu. Nikolu Ljubičića smo zadužili da prenese naše stavove rukovodstvu Srbije i kad smo se našli u podne da razmotrimo zahtjev da ja idem na miting, Ljubičić nam je rekao da su i njemu iz rukovodstva Srbije saopštili da Milošević nije psihički u stanju da izađe pred tu masu.
RSE: Vi ste morali izaći pred milion ljudi, i ako mene sjećanje ne vara, vi ste govor pisali u automobilu, negdje od zgrade Predsjedništva SFRJ do zgrade Skupštine Jugoslavije.
Dizdarević: Ustvari, u toku noći u Studentskom gradu su tražili da dođu da govore Dizdarević, Šuvar i Milošević, a onda se to svelo na Miloševića i mi smo reagovali ovako kao što sam rekao. Kad su bili Jović i Gračanin kod mene, to je bilo negdje između deset i jedanaest, oni uopšte nisu pomenuli da postoji zahtjev da ja idem govoriti na mitingu. Ja sam primao američkog ambasadora negdje u podne u oproštajnu posjetu. I dok je trajala ta posjeta došla je delegacija mitinga da upozna Predsjedništvo sa zahtjevima mitinga, a ne da traži da ja idem na miting. I ta delegacija se dosta korektno ponašala. Kada im je saopšteno da ja ne mogu da ih primim jer imam stranu posjetu, u delegaciji je bio taj Kundak, koji je rekao da se oni, ako ja ne prekinem tu posjetu i ne primim delegaciju, vraćaju na miting i da će kazati mitingu da nisam htio da ih primim. Svi ostali članovi delegacije su bili razumniji i primio ih je Dolanc. I kad sam ja završio posjetu, Dolanc mi je telefonirao da je delegacija tu, da bi željeli da me bar vide da bi mogli da kažu da su bili i kod mene. Tad sam se sreo sa delegacijom kod Dolanca i tada su počeli telefoni iz Skupštine, iz organizacionog odbora mitinga. Mene su zvali i tražili, rekli mi da masa izvikuje da dođem na miting, da govorim. Ja nisam htio da dam odmah odgovor, nego sam sazvao prisutne članove Predsjedništva. Međutim, mi smo tada bili u jednoj krajnje teškoj dilemi. Naime, mene je obavijestio ministar unutrašnjih poslova Dobrosav Ćulafić, neposredno prije nego što ću primiti američkog ambasadora, da je užarenost maksimalna, da se gubi kontrola nad mitingom i ono što me najviše uznemirilo, rekao je slijedeće: "Mi ne raspolažemo snagama bezbjednosti koje mogu očuvati mir u Beogradu ako dođe do proloma stihije. Znate, neka neko baci jednu petardu u tu masu, doći će do proloma stihije; neka krene petsto ljudi sa mitinga Beogradom, to će začas narasti na deset hiljada, i ko zna koliko. Lupaće se, rušiće se po Beogradu. Nama ostaje da upotrijebimo silu." Ja sam tada, na konsultaciji, članovima Predsjedništva rekao: "Milionski miting traži da ja dođem, mi to moramo respektovati. Drugo, u izboru da li upotrijebiti silu ako dođe do proloma stihije ili ići na miting, pokušati smiriti situaciju, ja nikada neću biti za upotrebu sile, jer jedino mi onda moramo donijeti odluku, na nas će se prevaliti ta odgovornost. Ja na to nisam spreman, a ja idem na miting i govoriću samo o Jugoslaviji, jer je miting, ustvari, rušenje Jugoslavije". Tako je to i bilo. Ja sam sjeo u kola, policija me vodila nekim okolnim putevima da me ubaci u Skupštinu i ja sam u kolima pravio sebi neke bilješke šta da kažem.
RSE: Jeste li bili svjesni da se ispred vas, pored milion ljudi, nalazi ustvari jedna jako dobro organizirana grupa mitingaša, koji su išli od mitinga do mitinga i koji su bili dirigovani?
Dizdarević: To je bilo očigledno. Znate, ja moram da vam kažem, kad sam izašao na onaj plato ispred Skupštine, bilo je jako impresivno. Milion ljudi, jedno užareno vulkansko grotlo u kome više niko nikoga ne čuje. Vi ne možete govoriti, ja sam prosto rekao Gračaninu i ovima koji su bili tu iz Srbije: "Ili vi utišajte miting, ili ja ne mogu govoriti." Nekako su utišali taj miting. Moram da vam kažem da je to bilo više nadvikivanje nego nekakav govor. Jedna organizovana grupa je neprekidno izvikivala parole. Ja sam tačno to prepoznao - sve ono što su nama rekli Jović i Gračanin da su zahtjevi mitinga jedna je grupa profesionalnih mitingaša, koja se smjestila negdje blizu ulaza u Skupštinu, neprekidno ponavljala. I ona je izbacivala parole koje su palile tu masu.
RSE: Milošević se nije pojavio, onda je u međuvremenu održana jedna sjednica partijskog predsjedništva, na kojoj ste i vi prisustvovali, gdje je takođe bio i Milošević i on se tu izborio za jedan stav ….
Dizdarević: Poslijepodne je bila sjednica partijskog predsjedništva. Ja sam tada na toj sjednici i rekao Miloševiću pred svima da smo u Predsjedništvu u više navrata tog dana rekli, čak i uoči mog odlaska na miting, da Slobodan Milošević treba da ide na miting jer ga traže. I njemu sam tu se obratio, na sjednici, i rekao: " Tebe, Slobodane, traže na mitingu i ti treba da ideš. Mene su tražili, i kad su me tražili ja sam otišao." On je, naravno, to izbjegao odgovorom: "Molim vas, da se razumemo, u ime rukovodstva Srbije otišao je drug Trifunović i obavestio miting i to je sasvim u redu." Miting je Trifunovića izviždao. Ja sam bio zadovoljan, uz sve to sa čime sam bio suočen i šta sam morao učiniti. Meni su mnogi prigovarali što sam išao na taj miting, bilo je kasnije priča da smo bili zajedno na mitingu ja i Milošević. Milošević nije htio i nije smio da izađe na miting. Međutim, ono što je za mene bila satisfakcija je da se miting počeo osipati. I, negdje do predveče, ta je masa od miliona spala na desetinu možda. A na toj sjednici Predsjedništva Milošević je neprekidno insistirao da jedan od zaključaka bude da će biti gonjeni svi oni koji su učestvovali u organizovanju novembarskih i februarskih događaja na Kosovu. Predsjedništvo Partije je učinilo ustupak i prihvatilo taj zaključak. Milošević je, čim je to Predsjedništvo Partije prihvatilo, ustao i otišao na miting i obećao hapšenje.
RSE: Gospodine Dizdareviću, vezano za hapšenje Vlasija, bio je jedan lažan telegram, ako se ne varam, koji je poslat iz Ministarstva unutrašnjih poslova, iz organa unutrašnjih poslova Kosova. Navodno da je Predsjedništvo Jugoslavije dalo saglasnost za hapšenje.
Dizdarević: Mene su iz Bosne i Hercegovine uvečer obavijestili o hapšenju, obavijestio me je sekretar za unutrašnje poslove da je Azem Vlasi uhapšen u Bijeljini, gdje je boravio sa porodicom, da je od policije u BiH tražena asistencija i da su ga uhapsili organi bezbjednosti Srbije i Kosova i odveli na Kosovo. Mi smo ujutru imali sjednicu Predsjedništva SFRJ, ali nas je obavijestio sekretar za unutrašnje poslove, Ćulafić, da je dobio jedan čudan telegram sa Kosova. Naime, u telegramu je stajalo da su organi bezbjednosti Srbije i Kosova obavijestili Koljgecija i Morinu o hapšenju i da su im tvrdili da postoji saglasnost rukovodstva Srbije i rukovodstva SFRJ da se to učini. U istom telegramu traže preko ministra unutrašnjih poslova mišljenje da li postoji saglasnost državnog vrha Jugoslavije!? Dakle, jedna laž, podvala. I mi smo, naravno, na Predsjedništvu odlučno reagovali i uputili smo teleks predsjedništvima svih republika i pokrajina gdje smo definirali šta je učinjeno na Kosovu, a sa čime se mi ne slažemo. Rekli smo šta tvrde sa Kosova i da mi nismo prethodno ni obaviješteni ni konsultovani i da nismo dali nikakvo mišljenje, da je to učinjeno bez nas. Oko toga je nastao jedan veliki spor, između nas i rukovodstva Srbije. Mi smo primili od njih, kao reakciju na taj naš faks predsjedništvima, jedno pismo koje je pisano u arogantnom stilu, na jedan način koji je ultimativan, čak bih rekao - nepristojan. Mi smo, naravno, to odbili, okvalifikovali ovako kao što govorim. Bio je to jedan niz sukoba sa tim rukovodstvom i jedan u nizu postupaka tog rukovodstva, koje je svim sredstvima pokušavalo da svakoga koga može stavi pred svršen čin i pod svoju kontrolu.

Zloslutni metak

RSE: Mart, martovski događaji.
Dizdarević: Mi smo imali informacije, kad sam ja bio na Kosovu, da je bezbjednost našla na nekoliko mjesta na Kosovu nekakve pamflete u kojima se zagovara nasilje povodom godišnjice onih događaja iz 1981. godine i oko usvajanja amandmana na Ustav Srbije. Da se, dakle, pripremaju i oružane akcije. Ja nisam tada vjerovao u to, ali su nam kasnije dolazile informacije koje su neprekidno ponavljale da se na Kosovu ponovo osjeća neka velika uznemirenost i da prijeti nova eksplozija.
RSE: Mi govorimo, ustvari, sada o martovskim događajima, 27.marta, 1987. godine.
Dizdarević: Da. Moram da kažem da tim informacijama nije poklonjena puna pažnja niotkuda, iako je bilo upozorenja i na Predsjedništvu države da se u martu mogu dogoditi tragične stvari, da se mogu ponoviti tragični događaji na Kosovu. Ustvari, to se i dogodilo. Par dana prije toga Skupština Kosova je usvojila amandmane na Ustav Srbije. Prije je to usvojila, odnosno dala svoje mišljenje skupština najveće opštine u Prištini, a onda kosovska skupština - bilo je, ako se ne varam, sto devedest, ili koliko, glasova " za" i jedan broj uzdržanih. Tog dana je došlo do okupljanja i nasilja u Uroševcu. Jedna grupa se brzo okupila, krenula prema domu armije i tada je ispaljen prvi hitac na Kosovu poslije 1981. godine. Demonstranti su pucali na vojnike i metak je prošao jednom vojniku pored šljema i to je bio zloslutni metak. Onda je, nakon par dana mira, došlo do velikih demonstracija. Pravi požar je buknuo, kao što ste rekli, 27.marta i mi smo već ujutru počeli da primamo jako zabrinjavajuće informacije. Tog dana nekoliko puta su me obavještavali vojska i bezbjednost i predsjednik Predsjedništva Kosova da je situacija dramatična. Možda je najbolje da kažem sljedećim ilustracijama: nazvao me je popodne 27. marta Koljgeci..
RSE: U funkciji predsjednika?
Dizdarević: U funkciji predsjednika, i rekao mi: "U Podujevu, i Gnjilanima, u Suvoj reci, u Mitrovici se vodi pravi rat. Puca se na sve strane. U Prištini su tihe demonstracije prerasle u nasilje. čuju se rafali i pucnji na periferiji glavnog kosovskog grada, svaka intervencija kasni, procjene su bile pogrešne, Služba bezbjednosti Kosova pokazala se nulom", dramatično je rekao Koljgeci, "od Predsjedništva države saznajemo šta se događa ovdje u pokrajini." Koljgeci je dalje nastavio: "Ovo je pobuna, nasilje, rušenje i upotreba oružja, graniči sa ustankom. Sve akcije, sve intervencije kasne. Treba da nas sve smijenite, mi ne uživamo ničije povjerenje, niko nas ne prima, a kad izađemo napolje pljuju nas kao izdajnike". Dakle, situacija je bila dramatična. U Podujevu je tog dana poginuo komandir milicije, Albanac, ubijen od demonstranata, u Mitrovici je takođe ubijen jedan milicioner Srbin, opet od demonstranata, u Podujevu je u masi demonstranata jedan demonstrant takođe ubijen. Oružje se upotrebljavalo svugdje. Ilustracije radi, u Mitrovici su snajperisti sa krovova toliko gađali miliciju, a tamo je bila jedna vojvođanska jedinica milicije, da se ona bukvalno morala zabarikadirati u jednu kasarnu. Dakle, situacija je bila više nego ozbiljna i bilo je zaista veliko pitanje da li smo suočeni sa oružanom pobunom i kako tu pobunu zaustaviti? Mi smo sazvali jedan sastanak, noću, na koji su došli rukovodioci sa Kosova. Od tog sastanaka, odnosno od njihovog prisustva smo imali vrlo malu korist. Tu je Morina rekao da će se to što se čini u gradovima u kojima su se dosad odvijali ti sukobi učiniti i u svim ostalim gradovima na Kosovu i da se to ničim ne može spriječiti. Ja moram da kažem da sam bio iznenađen, s jedne strane tom ocjenom, a sa druge strane, jednom neistinitom tvrdnjom da u tom sukobu ne učestvuju omladina i radnici, a u februaru su, ustvari, radnici štrajkovali i demonstrirali, a demonstrirali su i đaci i studenti.
RSE: Ukratko, kako su se demonstracije završile?
Dizdarević: Demonstracije su se završile nakon nekoliko dana. Najdramatičnije je bilo 27. i 28.
RSE: Osam ili devet poginulih?
Dizdarević: Bilo je devet poginulih, bio je veliki broj ranjenih. Mi smo zahtijevali da se tačno utvrdi od čijeg oružja su poginuli i demonstranti i milicioneri. Nama je, ustvari, pomoglo da zaustavimo taj sukob to što je bilo proglašeno vanredno stanje i to što smo mogli poduzimati mjere kojima smo mogli da zavodimo policijski sat, da insistiramo na zabrani kretanja, da vojska može da demonstrira i da presijecanjem komunikacija spriječava ujedinjavanje onih koji učestvuju u demonstracijama i u fizičkim obračunima. Bili su to tragični događaji na kraju našeg mandata.
RSE: Vi ste i sada sa nekoliko primjera svjedočili o albanskom nacionalizmu, o tome koliko je on bio jak, ukorijenjen i tako dalje. Može li se, ipak, reći da je albanski nacionalizam na Kosovu više bio posljedica jednog ponašanja prema Kosovu, prema oduzimanju autonomije, prema ugrožavanju nacionalnih prava, zatvaranju univerziteta i tako dalje, nego što je sam po sebi hranjen ili pothranjivan iz Albanije?
Dizdarević: Znate, albanskog nacionalizma je bilo na Kosovu i do Miloševića. Međutim, nikakvog masovnog. čak vam moram reći da je bilo jedno šire, veoma pozitivno raspoloženje na Kosovu. Nažalost, kosovsko rukovodstvo nije politički djelovalo, posebno ne među albanskim stanovništvom Kosova, nije cijenilo to što su dostignuća Kosova i što je čitava zemlja činila prema Kosovu. Ja ću vam ispričati jedan detalj. Naime, nama su stalno, na svim skupovima koje smo imali, kosovski rukovodioci neprekidno zahtijevali povećavanje materijalne pomoći Kosovu. Ta materijalna pomoć je inače bila ogromna i ona je dolazila iz čitave zemlje. Kad smo imali zadnji sastanak sa Kardeljem mi iz Bosne i Hercegovine - to je bilo 1978. godine negdje u novembru, tri mjeseca prije Kardeljeve smrti - on nam je u tom razgovoru dao i nekoliko, rekao bih, testamentarnih poruka, a između ostalog, govoreći o Kosovu i o problemu Kosova, ispričao je sljedeće: kad je bio na jednom odmoru na Šari, na kosovskom dijelu Šare, na Brezovici, u susjednom selu su Albanci čuli da je tu Kardelj i da je on najbliži saradnik Tita i pozvali su ga na sijelo, na muhabet. Kardelj se odazvao. Oni su ga sačekali sljedećim riječima (sad reprodukujem ono što nam je Kardelj rekao): "Mi znamo da ste vi najbliži saradnik druga Tita. Mi hoćemo da vam kažemo i molimo vas da to kažete drugu Titu da mi ne tražimo ništa nego da se sačuva ovo što imamo. Mi dobro živimo, mi govorimo na svom jeziku, naša se djeca školuju na svom jeziku, mi slušamo radio i gledamo televiziju na svom jeziku, nismo nikada ni sanjali da ćemo u selu imati i struju, da ćemo imati vodu, da će nam djeca učiti i raditi. A, bogami, kad se nešto događa, pitaju nas šta mislimo. Mi ne damo nikome da dira u ovo što smo postigli, a živimo sa svima u slozi. Mi vas molimo da to kažete drugu Titu. Ne tražimo nista, ali tražimo da se sačuva ovo." I onda je Kardelj upozorio da, za razliku od ovog mišljenja, mi stalno iz kosovskog rukovodstva imamo nezadovoljstvo sa pomoći koja dole stiže, koja se neracionalno upotrebljava, ne unosi se u svijest stanovništva šta sve čini zemlja za razvoj Kosova, i to može da ima, i imalo je, tragične posljedice. Međutim, masovniji nacionalizam, ili plodno tle za masovnije javljanje albanskog nacionalizma je izazvala politika Slobodana Miloševića, koja je bila antialbanska, koja je u albanskoj narodnosti na Kosovu stvarala osjećanje potisnutosti, ugroženosti i, naravno, ona je gurala od sebe albansku narodnost, albansku nacionalnost. Ona je izazvala jednu nevjerovatnu nacionalnu solidarnost Albanaca, a mislim da je prodor nacionalizma među albanske kadrove na Kosovu bio ozbiljan i on se javljao i narastao kako se velikosrpskom politikom stvarala negativna atmosfera prema Albancima i prema albanskim kadrovima posebno. Oni su gurani u jedan nacionalni tor, u jedno stanje u kome je i njima, tim kadrovima, ovladavao nacionalizam.
RSE: Maj 1989. godine, jedan od ljepših dana, pretpostavljam, u vašem životu. Odlazite sa funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ.
Dizdarević: Vi ste mene tada intervjuisali koliko se sjećam i sjećate se šta sam vam odgovorio? Kada je riječ o Kosovu, moram da kažem da sam otišao sa dužnosti nesretan. Kad sam stupio na dužnost, kao što sam rekao, Kosovo je bilo najveći politički problem Jugoslavije. Kad sam napuštao dužnost u Predsjedništvu ostalo je još veće žarište krize odnosa u Jugoslaviji. A kao što znate, poslije toga su već ubrzo, već za par mjeseci nakon našeg odlaska, bile nove eksplozije na Kosovu. Iduće godine, 1990. već je Srbija ukinula autonomiju Kosova. Bukvalno, zavedena je policijska uprava na Kosovu - i stvari su išle iz lošeg u gore, iz goreg u sve gore.

Više o ovoj temi Svjedoci raspada
Nazad na vrh