Za razliku od evropskih država koje masovno ulažu u mlađe generacije i uvode u škole šah kao predmet, u BiH toga nema, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) prvakinja bivše Jugoslavije u šahu, velemajstorica Vesna Mišanović.
Danas ekspertica za softvere u automobilskoj industriji u Njemačkoj, Vesna Mišanović ovih dana boravi u Sarajevu u okviru festivala 'Grad' koji promovira Prvu šahovsku sagu Sarajevo 2019.
Za RSE govori o šahu nekad i sad, o prijateljstvima sa svjetskim šahovskim legendama poput Kasparova, ali i o tome koliko joj je šah pomogao u sadašnjoj karijeri.
RSE: Osvojili ste šampionat bivše Jugoslavije u šahu 1988. godine, nakon toga postali i velemajstorica, kako ste to uspjeli?
Mišanović: Ja sam neposredno prije šampionata bila samo studentica elektrotehnike. Pojavila sam se na šampionatu i na veliko iznenađenje svih osvojila šampionat sa dva i pol poena prednosti što je bio veliki uspjeh.
Nisam prva velemajstorica u Jugoslaviji, naša poznata velemajstorica Milunka Lazarević bila je mnogo prije mene, ali to je tada bilo jedno tako veliko iznenađenje, jer u momentu osvajanja šampionata nisam bila velemajstor. Tada sam ušla u reprezentaciju Jugoslavije, učestvovala na Olimpijadi i osvojila dvije brončane medalje za tim Jugoslavije i za pojedinačni rezultat.
RSE: Otkud uopšte ljubav prema šahu?
Mišanović: Tata. On je bio veliki ljubitelj šaha, on me naučio da igram. Meni je u početku bilo zanimljivo igrati se figuricama. U nekoj svojoj fantaziji, ja sam zamišljala da su figurice dva kraljevstva i kako sam se često igrala tim figuricama oni su zaključili da ja jako volim šah. Onda sam imala sreću da sam na početku odmah bila dobra i osvajala medalje, što mi je dalo podsticaj da idem dalje.
RSE: Kakav je odnos bio prema šahu i šahistima onda, a kakav danas?
Mišanović: Mislim da, kao i u svim drugim poljima i šah je danas mnogo više profesionaliziran. Danas postoji mnogo više mogućnosti za učenje, putem kompjutera, čak i bez specijalno dobrih trenera. Danas oni najbolji zarađuju jako velike novce i samim tim kako to postaje biznis onda to mijenja i način igre i stil života, medijske organizacije, sve je više profesionalizirano nego onda. Tada je bilo prestižno igrati šah. Klubovi su doista ulagali, ne samo u šahovske zvijezde nego i u mlade. Mislim da je to danas, nažalost, drugačije u Bosni, za razliku od evropskih država koje masovno ulažu u mlađe generacije i uvode u škole šah kao predmet. To je nešto što mi moramo nadoknaditi, a što smo negdje usput izgubili i ponovo uhvatiti korak sa svijetom.
Fišer i ruska škola
RSE: Tada su i ideologije bile u igri, naročito između Amerikanaca i Rusa u vrijeme Hladnog rata?
Mišanović: Da. Tada je bila borba između tih velikih sila. Tada se pojavio Fišer (Robert Bobby Fischer, prvi američki šahista koji je osvojio svjetski šampionat), a na drugoj strani je bila čuvena ruska škola, a u Rusiji su tada masovno ulagali u šah. Šah je prije svega intelektualna igra koja pomaže djeci da razviju najbolje sposobnosti u sebi. Kod djece se razvija koncentracija, sposobnost rješavanja problema, traženja kreativnih rješenja.
Rusi su to shvatili i uveli u osnovne škole šah kako bi bio dostupan djeci od najranije dobi. Studije koje su oni tada pravili o učinku šaha na razvoj potencijala kod djece se i danas koriste u mnogim evropskim zemljama koje uvode šah u škole. Tako da ruska škola je bila čuvena i godinama su bili svjetski prvaci. A onda se pojavio Fišer, koji je bio mlad, na svoj način simpatično prepotentan i uspio da obori tu rusku školu.
RSE: Ko je vama bio uzor?
Mišanović: Moj uzor je djelomično bio Fišer, djelomično Talj, (Mihail Nehemjevič Talj, osmi svjetski prvak kojeg smatraju najboljim napadačem u istoriji šaha) sa nevjerovatnom fantazijom. Talj je znao žrtvovati pola ploče figura i na kraju uspijevao da pobijedi. Ta kreativnost, ta želja za pobjedom na potpuno drugačiji način, ta vjera u sebe, to je mene jako fasciniralo u šahu.
RSE: Ipak pravila su se promijenila. Nije isto bilo igrati prije 30-40 godina i danas. Sami ste rekli da su nove tehnologije preuzele primat. U čemu se najviše očituje ta razlika?
Mišanović: Prije ste morali imati dobrog trenera ili nabavljati gomilu knjiga koje su uglavnom bile iz Rusije i bilo ih je jako teško nabaviti. Dakle, sama informacija nije bila dostupna. Danas svi oni koji vole ili žele da igraju šah imaju kompjuter, ogromnu bazu podataka, mogu da igraju sa kompjuterskim programima koji su bolji nego današnji šahisti. Jedan dobar program na prosječnom kompjuteru igra bolje šah nego jedan jako dobar šahovski igrač.
S druge strane, danas je mnogo teže sa sponzorima jer imate ekstremno dobre igrače i njih pet procenata uzme 90 posto novca koji je u šahu. Danas su svjetski prvaci multimilioneri. U moje vrijeme mislim da se mnogo više ulagalo u mlade šahiste, u njihov razvoj. Svaki šahovski klub je bio obavezan da ima svoju bazu mladih igrača. Niste mogli da se natječete u prvoj ligi, ako nemate bazu mladih igrača. To se danas sve promijenilo.
Učenje o životu kroz šah
RSE: Kako je biti žena u šahu, ipak je to uglavnom muški svijet?
Mišanović: Veoma interesantno (smijeh). Ja sam bila jedina curica u mom šahovskom klubu. Jako mnogo sam naučila o životu upravo kroz to iskustvo. Svoje igračke, priče i interesovanja morala sam promijeniti da bi se uklopila sa dečkićima. Naučila sam da budem dio ekipe i to mi je jako puno pomoglo kasnije u karijeri.
Sada radim u automobilskoj industriji, mi proizvodimo softvere za one male kompjutere u autu i to je uglavnom isto muški svijet. Meni je to moje druženje kroz šah tada pomoglo da ja i ovdje nađem neki balans između toga kad trebam biti žena, kad trebam pokazati da sam ipak ja ja i da znam odlično raditi svoj posao, kao i da mogu sa svim tim nekako da se nosim na jedan sasvim prirodan način. Naravno i dan danas igram šah. Ne tako aktivno, ali moj šahovski klub u njemačkoj igra u Prvoj Bundes ligi i postižemo dobre rezultate.
U istoriji šaha bilo je divnih primjera kao Judit Polgar, mađarska šahovska velemajstorica, koja je uspjela doseći do vrha čak muškog šaha, ipak su to više izuzeci, čak i danas kad je mnogo više žena u šahu.
Ne znam da li je to što nama ženama općenito možda nedostaje borbenosti ili naprosto nemamo taj poriv da uvijek moramo pobijediti, možda jednostavno pokažemo da možemo i krenemo u neki novi izazov. Ja sam u jednom trenutku osjetila da je vrijeme da počnem graditi neku drugu karijeru.
Jedan dio mojih prijatelja šahista prešao je u trenerske vode i to rade veoma uspješno. No, ima i onih koji ostaju da igraju zanemarujući činjenicu da dolaze nove generacije, sa nevjerovatnom energijom, kao pirane koje grizu, a teško je tu energiju pratiti. Stoga oni koji ostanu predugo u igri na kraju karijere dožive strašna razočarenja, jer se prosto nisu mogli prešaltati.
Facebook Forum