"Nalazili smo ljude na čamcima na kojima ne bih smio otići na Jablaničko jezero, a ljudi kreću na veliki Mediteran, jer je ono što proživljavaju u svojim zemljama tragično", kaže Stefan Pejović iz Ljekara bez granica u poruci kojom je u Sarajevu otvorena izložba "Priče žena s mora".
Riječ je o izložbi koja je nastala na brodu Ljekara bez granica Geo Barents, koji od proljeća 2021. u središnjem Sredozemlju spašava izbjeglice i migrante iz svih dijelova svijeta.
Dosad je na ovom brodu spas našlo 11.000 ljudi. Od 2015. organizacija je spasila, kaže Pejović, 92.000 ljudi.
Žene čine oko deset posto putnika Geo Barentsa i izložbom nastalom na ovom brodu, na kojem je i rođena jedna beba, željeli su ovim ženama dati glas.
"Kako bi ljudi izvan broda i male niše mogli razumjeti šta je to što se dešava na centralnom Mediteranu, kroz kakav pakao prolaze u svojim zemaljama, u Libiji i nešto manje u Tunisu", kaže Pejović.
Akcije potrage provode kako bi spriječili da ljudi stradaju na tragičnoj ruti migranata, za koju je Međunarodna organizacija za migracije navela da je najveća masovna grobnica migranata.
"Iskustva su tragična. Mislim da ljudi ne mogu da razumiju šta je to što tjera ljude da napuste svoje zemlje. Jedna majka koja je bila prisiljena dvogodišnju kćerku ostaviti u Sahari, jer se djevojčica razboljela i umrla tokom puta. Grupa je nastavila dalje, jer nisu mogli ništa drugo", ispričao je Pejović u vidoeporuci na otvaranju izložbe.
Više od 28.000 smrtnih slučajeva je dokumentirano u posljednjih deset godina u Sredozemnom moru. Oni koji prežive posljednju etapu opasnog i mukotrpnog puta suočeni su s brojnim teškoćama.
Žene su posebno ranjive u ovim putovanjima dok se suočavaju s dodatnim teretom rodne diskriminacije i, prečesto, rodno zasnovanog nasilja.
Podaci Međunarodne organizacije za migracije (IOM) pokazali su da je najsmrtonosnija godina za migrante u posljednjem desetljeću bila 2023., kada je zabilježen 8.541 smrtni slučaj dijelom i zbog naglog porasta smrtnih slučajeva u Sredozemnom moru.
Glasove spašenih žena u fotoizložbu pretočile su dvije autorice – Iranka Mahka Eslami i Nigerijka Nyancho Nwanri dok su boravile na Geo Barentsu.
Izložba je u Sarajevu otvorena u okviru Modula Memorije, jednog od programa teatarskog festivala MESS. Ideja programa je suočavanje s prošlošću, na temelju umjetničkog izraza.
'Željela sam da moja djeca postanu neko'
Jedna od žena svoju zemlju Obalu Slonovače napustila je nakon smrti muža. Njenu su kćer željeli natjerati na udaju, što nije željela. S dvije starije kćeri Bintou je krenula prema Libiji, ostavivši za sobom mlađu djecu. U Libiji je uhapšena i zatvorena. Nakon bijega je radila za čovjeka koji je nije plaćao, umjesto toga odveo ju je do obale odakle je krenula na put morem.
"Željela bih da moja djeca odrastu i postanu neko. Kao dijete sam svašta doživjela. Majka mi je bila slijepa. Imala je petnaestoro djece, ali samo troje je preživjelo. Ja sam bila jedina djevojčica. Udali su me na silu. Ne želim da moje djevojčice dožive moju sudbinu", poruka je Bintou.
Christelle je iz Kameruna. Majka troje djece pobjegla je od nasilnog supruga i zaposlila se u malom poduzeću za prodaju banana. Jednog dana, na putu do posla oteli su je pripadnici militantne grupe Boko Haram i odveli je preko granice u Nigeriju.
Uspjela je pobjeći i zaposliti se u restoranu. Nakon šest mjeseci imala je dovoljno novca da krene u Libiju. Pri prelasku iz Alžira u Libiju bila je seksualno zlostavljana. Stigavši u Libiju, odvedena je u zatvor.
"U zatvoru sam shvatila da sam trudna, ali izgubila sam dijete. Bilo je to olakšanje."
I Derichelle iz Kameruna je doživjela nasilje od supruga. Na putu ka Europi, u Alžiru, joj je preminula kćerka, jer nije imala adekvatnu pomoć. Tijelo kćerke je ostavila u pustinji. Tokom puta je bila primorana da radi kao prostitutka.
"Ova izložba skoncentrirana je na iskustva žena, s obzirom na to da, mimo svega onoga što prolaze svi ljudi koji se nalaze na tim užasno riskantnim rutama, riskirajući vlasti živote kako se domognu slobode, žene imaju i dodatna ružna iskustva na tom putu. Ideja ove izložbe je zapravo skrenuti upravo pažnju na ta iskustva žena", rekao je Nihad Kreševljaković, direktor festivala MESS.
Bintou iz Gvineje je pobjegla kako bi izbjegla prinudni brak kad je imala 17 godina.
Njen prvi pokušaj prelaska Sredozemlja bio je neuspješan. Zahvalna je što je ovaj put spašena.
"Kada se sjetimo uloge Ljekara bez granica i u Bosni i Hercegovini tokom rata, nekako smo osjećali i vlastitu obavezu i prema njihovim naporima. Naravno, sa željom da se pojača taj glas ljudi koji prolaze kroz te agonije kako bi se domogli slobode, da ukažemo na hipokriziju zemalja koje često opstruiraju i onemogućavaju te ljude da dođu, čineći te njihove napore još komplikovanije. Tako da mislim da cjelokupan ovaj događaju u potpunosti u duhu onoga što je misija Modula Memorije, to je zapravo uvođenje tog suosjećanja, empatije prema ljudima koji nažalost svakodnevno na ovoj planeti preživljavaju užasne stvari."
Jedna od fotografija pokazuje žene na sesiji za podizanje svijesti i diskusiji o nasilju nad ženama koju vodi psihologinja koja radi pri Ljekarima bez granica u kliničkoj sobi Geo Barentsa.
Tokom sesije, psihologinja objašnjava različite oblike nasilja (psihološko, fizičko i seksualno), te informira žene o različitim uslugama koje mogu dobiti u cilju zaštite od nasilja, trgovine ljudima i mutilacije ženskih genitalija.
Ljekari bez granica djeluju od 1971. godine. Organizacija danas radi u 75 zemalja svijeta, uglavnom se oslanjajući na lokalno stanovništvo.
Od 2016. Ljekari bez granica ne prihvataju novac od EU zbog politika u vezi s migracijama, kaže Pejović i naglašava da tokom akcije potrage svjedoče humanitarnoj katastrofi i prisilnom vraćanju ljudi s Mediterana u Libiju.