Dostupni linkovi

Mombauer: Ne možemo u 1914. tražiti odgovore za probleme u 2014.


Annika Mombauer
Annika Mombauer
Za Sarajevski atentat su odgovorne pojedine ličnosti u Beogradu koje su ga pomagale, kao i nacionalistička politika srpske vlade, kaže za RSE profesorka Otvorenog univerziteta u Londonu (Open University) Anika Mombauer.

"Međutim, ne mislim da je Srbija kriva za prerastanje ovog incidenta u svetski rat u meri u kojoj su za to odgovorne Austro-Ugarska i Nemačka", ističe ona.

Profesorka Mombauer je jedno vreme bila i sekretar Društva istoričara Nemačke. Prošle godine je obljavljena u Beogradu njena knjiga "Uzroci Prvog svetskog rata".
RSE: Sa približavanjem 100-godišnjice od izbijanja Prvog svetskog rata sve je žustrija debata oko uzroka i odgovornosti. Uzroci se verovatno mogu podeliti na dugoročne, odnosno strukturalne, i neposredne. Verovatno je još teže utvrditi ko je najodgovorniji.

Mombauer: Oko pitanja odgovornosti ne postoji saglasnost čitavih 100 godina. Tačno je da postoje dugoročni i neposredni uzroci rata. Međutim, u debatama je obično fokus na neposrednim uzrocima, odnosno odlukama koje su donete u julu 1914. U svakom slučaju, koji god pristup da se odabere, po mom mišljenju najveću odgovornost snose Nemačka i Austro-Ugarska.

Ako se analiziraju odluke donete nakon Sarajevskog atentata, raspoloživi dokumenti nedvosmisleno potvrđuju da je Beč zauzeo stav da je to prilika da se izravnaju računi sa Srbijom. Načelnik Generalštaba austrougarske armije Franc Konrad fon Hencerdof zalagao se i pre ubistva Franca Ferdinanda za rat protiv Srbije. Atentat je bio prilika koju je Beč hteo da iskoristi.

U tome ga je Berlin ne samo podržao već i ohrabrio, pa može se reći čak i izvršio pritisak davanjem takozvanog "blank cheque", odnosno da će stati iza Austro-Ugarske kakvu god akciju da preduzme u nameri da odstrani Srbiju kao "trn iz oka" jednom za sva vremena.

Ako se analiziraju odluke donate pri kraju jula 1914., može se reći da su i vlade drugih zemalja zauzeli neke sudbonosne stavove koji su doprineli da ova kriza sklizne u rat.
RSE: Pojedini istoričari smatraju da se tadašnji lideri nisu snašli odnosno da su pogrešno procenjivali i reagovali, što je dovelo do rata. Međutim, i da nije bilo ovih neposrednih uzroka, da li bi dugoročni, strukturalni uzroci pre ili kasnije izazvali sukobe?

Mombauer: Ne mislim da su tadašnji političari pogrešno procenjivali i reagovali, jer bi to impliciralo da oni nisu želeli rat. Naravno, niko od njih nije želeo sukob takvih razmera koji je ubrzo izbio. Međutim, Austro-Ugarska je želela rat na Balkanu, a Nemačka u Evropi. Stoga su hteli da iskoriste priliku koja im se pružila Sarajevskim atentatom.

Naravno, tu su i dugoročni uzroci kao što je trka u pomorskom naoružanju između Britanije i Nemačke, jer je Berlin nastojao da dovede u pitanje britansku superiornost na moru i na taj način pokaže svoju moć kao velika sila. Takođe, stvaranje dva suprostavljena bloka velikih sila je doprinelo sukobima umesto da ih spreče. To i ostali dugoročni uzroci mogli su dovesti do rata, ali je za to uvek potreban razlog kao što je Sarajevski atentat.

Može se govoriti i socijalnom darvinizmu da su nacije izložene istom biološkom zakonu, kao i životinje, Dakle, da velika sila mora da se bori da bi zadržala svoju poziciju.

I pre toga je bilo nekoliko kriza, kao što je Marokanska, zatim balkanski ratovi što je Evropu dovelo na ivici sukoba, ali ipak nisu izbili. Zapravo, poslednji rat između velikih sila vođen je 1871. (Francuska i Pruska, odnosno Nemačka), tako da se može govoriti o relativno dugom periodu stabilnosti.

Međutim, mnogi su smatrali, uključujući i obične ljude, da će pre ili kasnije doći do rata. Može se govoriti i socijalnom darvinizmu, odnosno uverenju da su nacije izložene istom biološkom zakonu, kao i životinje, tačnije da će se uspinjati ka vrhu ili će biti eliminisane u borbi za što bolju poziciju i moć. Dakle, postojalo je osećanje da ako neka zemlja želi da opstane kao velika sila mora da se bori protiv drugih moćnih država da bi zadržala svoju poziciju.

Sasvim je očigledno da su mnogi političari u prestonicama gotovo svih velikih sila tada želeli rat. Bilo je i izjava tipa "hoće li biti rata pre nego što odem u penziju".

Teško je reći da li bi Prvi svetski rat bio izbegnut da je Franc Ferdinand otkazao svoj put u Sarajevo. Međutim, Treba imati i na umu da se na rat tada gledalo sasvim drugačije nego sada, tačnije kao na sasvim legitimno političko sredstvo u situaciji kada ostale političke mere dožive neuspeh.

Takođe, da ste bili jedan od najviših oficira nemačke armije te 1914. itekako biste se zabrinuli zato što bi ruska armija znatno ojačala do 1916-7. godine. To znači da bi u tim okolnostima nemačka vojska teško mogla da pobedi rusku, odnosno da "Šlifen plan" (iz 1905. o brzoj pobedi nemačkih snaga na jednom, zapadnom frontu, nakon čega bi se usmerila na drugog neprijatelja), jedini ratni plan koji je Berlin imao, ne bi više bio primenjiv i Nemačka bi se našla u obruču Francuske i Rusije.

Dakle, rat 1916-1917. verovatno ne bi bio opcija za Nemačku. Stoga bi se moglo zaključiti da bi dotadašnja trka u naoružanju završila u uspostavljanju nelagodnog mira. Međutim, da nije bilo Sarajevskog atentata verovatno bi se pronašao neki drugi povod za rat.
RSE: U debati o odgovornosti za izbijanje Prvog svetskog rata, pominje se i uloga Srbije, pre svega organizacije "Crna ruka", pa čak i Vlade Srbije zato što je, kako se tvrdi, u najmanju ruku znala za zaveru a nije je sprečila.

Mombauer: To je veoma zanimljivo pitanje. Znam da stavovi istoričara Kristofera Klarka o ulozi Srbije nisu dobro primljeni u Beogradu. Međutim, kada se analizira pozicija Srbije, fokus je uglavnom na jul 1914. U nastojanju da se shvate okolnosti u širem kontekstu, interesantan je Klarkov pristup koji polazi još od ubistva kralja i kraljice 1903. (Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin). Naime, od tog trenutka Srbija se nakon dotadašnjih relativno bliskih odnosa sa Austro-Ugarskom okrenula ka Francuskoj, na primer.

U tom smislu, istoričar Kristofer Klark je dobro uočio da zvaničnicima Austro-Ugarske - kao multinacionalne imperije koja se polako raspadala - Srbija mogla izgledati ne samo kao "trn u oku", već i kao stvarna pretnja. Naime, Srbija je izašla kao pobednica iza dva balkanska rata sa skoro dvostruko uvećanom teritorijom, a broj stanovnika se popeo sa 3 na 4,5 miliona. Istovremeno, političari u Beogradu su težili stvaranju Velike Srbije koja bi uključivala i Srbe izvan njenih granica a većina njih je tada živela na teritoriji Austro-Ugarske, pre svega u Bosni i Hercegovini, koju je Beč anektirao 1908.

Dakle, naspram Austro-Ugarske je stajala ne velika sila, ali vojnički veoma uspešna država, koja je bila veoma odlučna da ujedini sve Srbe. Stoga kada je ubijen Franc Ferdinand, pre nego što su i utvrđeni bilo kakvi dokazi o umešanosti zvanične Srbije, austrougarski zvaničnici su zaključili da ona svakako stoji iza zavere, pa je to iskorišćeno kao prilika da se pozabave "srpskim problemom" kako je u Beču doživljavan.

Ultimatum Beča sračunato neprihvatljiv

RSE: Govorite o percepciji u Austro-Ugarskoj. Međutim, da li postoje dokazi da je Srbija zaista odgovorna? Pojedini istoričari, poput Klarka, smatraju da je odbijanjem ultimatuma Beča Srbija dodatno zaoštrila situaciju jer nije više prihvatala da bude njegov satelit kao ranije tokom vladavine Obrenovića, već je kao država u usponu nastojala da ostvari svoje interese na Balkanu, suprostavljajući se moćnom susedu.
Mombauer: Pomalo je enigmatično pitanje u kojoj meri je Srbija odgovorna. Da je bezuslovno prihvatila ultimatum, onda bi to otežalo vojnu akciju Austro-Ugarske. Međutim, treba imati u vidu da su u Beču sračunato tako napisali ultimatum da ga Beograd nije mogao prihvatiti. Austrougarski zvaničnici nisu želeli diplomatsko rešenje i bilo im je mrsko. To se može videti iz mnogo dokumenata.

U Beču su sračunato tako napisali ultimatum da ga Beograd nije mogao prihvatiti. Za Srbiju je bilo nemoguće da odobri austrougarsku istragu na svojoj teritoriji.

Za Srbiju, kao nezavisnu zemlju, bilo je nemoguće da odobri austrougarsku istragu u Beogradu. U Beču su znali da Srbija ne može da prihvati takav zahtev i zato su ga ciljano i uvrstili u ultimatum. Rusija je ohrabrivala Srbiju da prihvati sve što je moguće, što je ona i učinila. Zbog toga je nakon čitanja odgovora Beograda, nemački car Vilhem Drugi najpre kazao da su nestali svi razlozi za rat i da nikada nije verovao da Srbi mogu biti tako popustljivi. Postavlja se pitanje šta je Srbija još mogla da učini.

Naravno, ako se analiziraju tadašnje okolnosti, odnosno jačanje nacionalizma ne samo u Srbiji, zatim njenu agresivnu spoljnu politiku na Balkanu - to je sve moglo da podstakne strahove u Beču. U tom smislu i Srbija snosi deo odgovornosti.

Atentatori su naoružani i obučavani u Beogradu. Ti mladići svakako nisu sami doneli odluku da ubiju austrougarskog prestolonaslednika. To znači da su postojala saznanja da se sprema zavera. Dakle, odgovorni su pojedine ličnosti u Beogradu koje su pomagale atentat, kao i sveukupna nacionalistička politika srpske vlade. Međutim, ne mislim da je Srbija kriva za prerastanje ovog incidenta u svetski rat u meri u kojoj su za to odgovorne Austro-Ugarska i Nemačka.
RSE: Kako u tom kontekstu vidite ulogu Gavrila Principa. Za mnoge Srbe je patriota i heroj, dok ga neki smatraju čak teroristom, a "Mladu Bosnu" pretečom Al-Kaide?

Mombauer: Da, zanimljivo je da se na ulogu Gavrila Principa različito gleda. Koliko znam njegova bista se vraća u muzej povodom proslave stote godišnjice Prvog svetskog rata, što pripadnici drugih naroda svakako teško mogu da shvate. Da li je terorista ili borac za slobodu, zavisi od vaših uverenja. Kada je reč o terorizmu, na taj pojam se gleda drugačije nakon stravičnih napada na SAD 11. septembra 2001., u odnosu na 1914.

U to vreme je bilo dosta anarhista, ili terorista, koji su izvodili atentate na poznate ličnosti, na primer na austrougarsku caricu Elizabetu (poznatijoj po nadimku Sisi - ubio ju je 1898. italijanski anarhista Luiđi Lučeni).

Danas se pod terorizmom podrazumeva pre svega delovanje Al Kaide. Stoga ne mislim da bilo ko sada aludira da je Gavrilo Princip pošao u istu samoubilačku misiju. Doduše, svako ko se odluči na takav poduhvat, odnosno da nekoga ubije, očito je spreman da žrtvuje i svoj život.

S druge strane, Gavrilo Princip i njegovi saborci nisu nameravali da bace bombe tako da ubiju što više ljudi, uključujući i posmatrače za razliku, na primer, od nedavnog napada na maraton u Bostonu gde je cilj napadača bio da strada što više ljudi. Princip je kasnije izrazio žaljenje zbog ubistva nadvojdvotkinje Sofije, ističući da mu to nije bila namera. Dakle, reč je o drugačijoj vrsti terorizma koji je imao za cilj da ubistvom važne ličnosti isprovocira austrougarsku vladu. Današnja upotreba termina terorizam ima drugačiju konotaciju.
RSE: Kako bi ste definisali njegovu ulogu?

Mombauer:

Principova bista se vraća u muzej povodom proslave, što pripadnici drugih naroda teško mogu da shvate. Da li je terorista ili borac za slobodu, zavisi od vaših uverenja.

On je bio ubica. Lišio je života Franca Ferdinanda i njegovu suprugu. Kako bi drugačije mogla da se definiše njegova uloga? Sigurno to nije uradio u samoodbrani. To su bili mladi ljudi. Najmlađi pripadnik "Mlade Bosne" je imao 17 godina, a Gavrilo Princip je, mislim, tek bio napunio 19. Dakle, kao i sve mlade bilo ih je lako impresionirati. Bili su indoktrinirani, podstaknuti i naoružani da izvrše atentat. Ali, ponavljam, besmisleno je porediti taj čin i napade 11. septembra na SAD.

RSE: Debata o ulozi Gavrila Principa je, zapravo, samo deo rasprave o stvaranju kraljevine Jugoslavije, njenom karakteru, zatim o socijalističkoj Jugoslaviji, da li je ona bila greška, privremena tvorevina, ko je profitirao, a ko je šta žrtvovao. Da li bi nekim narodima na Balkanu bilo bolje da nije bilo Sarajevskog atentata, odnosno da je opstala Austro-Ugarska, a što bi onemogućilo stvaranje Jugoslavije. Ta rasprava nije završena ni nakon krvavog raspada zajedničke države i traje sve do danas.

Mombauer: O tome se može unedogled razgovarati jer na ta hipotetička pitanja nema pravih niti pogrešnih odgovora. Istoričari imaju različita mišljenja da li je Austro-Ugarska u svakom slučaju bila osuđena na raspad s obzirom na svoj multietnički karakter, ili je na kraju rat doveo do njenog kraha.

Moguće je, naravno, zamisliti da nije izbio Prvi svetski rat da bi Srbija osnažila svoju poziciju na Balkanu, podrivajući Austro-Ugarsku imperiju. U tom slučaju, moguće je takođe zamisliti da bi se granice na Balkanu prekrajali po drugim osnovama.

Međutim, teško je proceniti šta bi bilo kad bi bilo, pa je stoga besmisleno raspravljati o toj virtuelnoj istoriji. Doduše, pošto je ovaj rat imao dalekosežne posledice po Evropu i svet u celini, svako suočavanje sa prošlošću u 20 veku, pre svega na Balkanu, mora da počne od 1914. godine ako ne i ranije.
RSE: Profesor Klark i još nekolicina smatraju da posle ratova 1990-ih na Balkanu, naročito imajući u vidu genocid u Srebrenici, na drugačiji način treba gledati na srpski nacionalizam 1914.

Mombauer: To je interesantan argument. Kao što sam prethodno rekla, kada analiziramo period uoči Prvog svetskog rata, treba se vratiti na 1903. godinu. Mnogi ne znaju kako je izgledao srpski nacionalizam u to vreme. Mogu da razumem zašto je Klark izveo takav zaključak.

Tu se mogu povući i paralele u reakcijama u Srbiji na takav stav i, istovremeno, u Nemačkoj povodom njene krivice za rat. Te debate o uzrocima rata uvek su povezane sa aktuelnim političkim kretanjima. Postoji još jedna zanimljiva paralela. U Nemačkoj je Klarkova knjiga doživljena kao neka vrsta oslobađanja od odgovornosi za rat iako, u stvari, njena sadržina nije baš takva. U Srbiji je, pak, fokus na to šta je Klark napisao o njenoj ulozi, odnosno o ratobornom srpskom nacionalizmu koji je započeo 1903. U Beogradu odbacuju takav stav i zato je Klarkova knjiga kritikovana.

U tom smislu se može povući paralela sa takozvanom Fišerovom kontroverzom koja je objavljena početkom 1960-ih. Naime, Fišer je sugerisao da nemačka istoriografija nije bila korektna ukazujući samo na nacionalsocijalizam, kao anomaliju, već treba otići i dalje u prošlost maltene do Bizmarka - sasvim sigurno do Vilhema Drugog - da bi se pokazao taj dugi istorijski luk nemačke agresije.
RSE: Niko u Nemačkoj ne spori krivicu za Drugi svetski rat, ali neki krugovi nastoje da relativizuju njenu odgovornost za Prvi svetski rat. U tom smislu, po rečima profesora Džona Kigera, konstruiše se teza da nije bilo Prvog, onda ne bi bilo ni Drugog svetskog rata. Stoga ako se umanji odgovornost Nemačke za Prvi svetski rat, onda će iz današnje perspektive njena uloga u oba svetska rata izgledati drugačije.

Mombauer: To je apsolutno tačno. Zabrinjava što u aktuelnim debatama u Nemačkoj o Prvom svetskom ratu mnogi nakon objavljivanja Klarkove knjige "Mesečari: Kako je Evropa krenula u rat 1914" osećaju olakšanje jer smatraju da njome umanjuje krivica njihove zemlje za zbivanja u poslednjih sto godina. Dosada je u Nemačkoj prodato 300 hiljada primeraka ove knjige.

Sada se mogu čuti izjave da ako Nemačka nije izazvala Prvi svetski rat, onda je Versajski sporazum bio nepravedan. To bi onda značilo da je Hitler hteo da realizuje legitimne zahteve Vajmarske Nemačke.

Postoji opasnost da se počnu preispitivati i uzroci Drugog svetskog rata što je za sada tabu, a niko i ne oseća potrebu da to dovodi u pitanje, odnosno ne spori da je Nemačka odgovorna za njegovo izbijanje. Međutim, sada se mogu čuti izjave da ako Nemačka nije izazvala Prvi svetski rat, onda je Versajski sporazum bio nepravedan, kao i uzimanje nemačkih teritorija na istoku Evrope. Takvi argumenti idu onda dalje da je Hitler 1939, zapravo, hteo da realizuje legitimne zahteve Vajmarske Nemačke za, na primer, pristup Dancingu. Dakle, ako prihvatite argument da je Nemačka bila nepravedno optužena i kažnjena 1919, onda se može konstruisati suludi argument da su Hitlerovi zahtevi bili opravdani. Sledstveno tome, za izbijanje rata 1939. delimično su odgovorni i Poljska i Britanija.

To je zabrinjavajuće. Ukoliko to postane masovniji trend, to će onda naneti neopisivu štetu imidžu Nemačke. Ukoliko se bude istrajavalo na popravljanju reputacije Nemačke tako što će se nastojanja da se umanji njena odgovornosti za Prvi svetski rat prenesu i na Drugi, to će samo imati suprotan, negativan efekat po njen imidž.
RSE: Kakve istorijske pouke mogu da se izvuku za sadašnju situaciju u svetu, pre svega za krizu u Ukrajini? Šta nam jul 1914. govori o junu 2014?

Mombauer: Teško je to reći. Doduše, političari i istoričari često se osvrću na jul 1914. i druge istorijske događaje u pronalaženju odgovora za aktuelne krize. Kubanska raketna kriza je jedan od primera kada je, navodno, Džon Kenedi čitao knjigu Barbare Tukmen o uzrocima izbijanja Prvog svetskog rata. To je navodno uticalo na Kenedijevo postupanje tokom Kubanske krize.

Sada se često pravi paralela između krize iz 1914. i sadašnje u Ukrajini. Međutim, ja nisam sigurna da se može izvući bilo kakva lekcija od pre sto godina za sadašnje prilike. Naravno, danas se stavlja veći naglasak na diplomatsko rešenje krize, što nije bio slučaj u julu 1914. Takođe, danas se drugačije gleda na rat. Naime, nakon iskustva iz 1914. i 1939., jasno nam je da ne možemo da dozvolimo izbijanje još jednog svetskog rata.

Dakle, političari drugačije pristupaju konfliktnim situacijama. To je skupo plaćena lekcija iz dva svetska rata i, ako ništa drugo, masovna i užasna stradanja nisu u tom smislu bila u potpunosti uzaludna. Međutim, ne možemo da tražimo odgovore u 1914. za probleme u 2014. godini.
RSE: Osim ukrajinske krize, postoje i druga žarišta. Uspon Kine mnogi porede sa tadašnjim jačanjem Nemačke kao sile koja traži svoje mesto u međunarodnom poretku. Današnji svet je u previranju dok traga za novom ravnotežom i kompromisu o principima na kojima će funkcionisati. Da li u takvom nestabilnom svetu neki izlovani incident ili događaj, poput Sarajevskog atentata pre 100 godina, može da pokrene lavinu koju niko ne može da kontroliše?

Mombauer: U pravu ste. To je apsolutno moguće. Postoji veoma ozbiljna kriza, pre svega u Ukrajini. Ostaje nada da oni koji odlučuju imaju u vidu ova i druga istorijska iskustva, tačnije da relativno mali incident ili kriza može lako da se pretvori u mnogo ozbiljniji sukob. Verovatno nema zemlje u svetu koja se povodom stote godišnjice Velikog rata ne priseća okolnosti koje su do njega dovele. Stoga je to prilika da se svi podsete kako relativno mali indicent može da pokrene lavinu neželjenih i užasnih događaja.
XS
SM
MD
LG